pa je njegovo egzistencijalno povijesno (evolucijsko) pravo da lovi i radi prehrane, i radi podsjećanja na ribolov kao djelatnost presudnu za opstanak zajednice. Ali, u sportsko-rekreacijskom ribolovu svaki bi sudionik morao ne samo poštivati zakonske odredbe o lovostaju i minimalnoj veličini zadržanih primjeraka pojedinih ribljih vrsta, nego i uvažavati vlastita etička načela, odnosno ona pravila ponašanja u ribolovu i na moru općenito što nam se nameću sama po sebi, kao standard civiliziranog ponašanja u prirodi.

U praksi to znači da ćete se ponašati korektno na trima područjima: pri odabiru opreme, pribora i mamaca – da ćete zadržati isključivo dopuštenu količinu ribe, odnosno broj trofejnih primjeraka – da ćete ograničiti vaš utjecaj na okoliš (onečišćenjem svih vrsta: otpacima, kemijskim tvarima, bukom...) na najmanju mjeru. Što se tiče opreme i pribora, u osnovi to znači da ćete upotrebljavati štapove i role minimalne deklarirane jakosti, tanke najlone i upredenice, male udice... sve na rubu prikladnosti vrsti i veličini primjeraka koje lovite, kako biste težište uspjeha prebacili s opreme na vlastito umijeće. Jer,  što je sportskog u svladavanju lubina od kilograma i pol – najlonom debljine 0,40 mm? Koliko vaše vještine zahtijeva izvlačenje zakvačene trofejne komarče ako vam je predvez debljine 0,20 mm i osnovni najlon promjera 0,24 mm, a koliko ako je sve dvostruko deblje? Mnogi ribolovci, koji za sebe misle da su etični, kažu kako „treba ribi dati šansu“! To nije točno! Mi, ribolovci, moramo izborom opreme na donjoj granici upotrebljive u lovu određene vrste, dati šansu ponajprije sebi da dokažemo umijeće, strpljenje, iskustvo... jer riba svoju šansu koristi ignorirajući naš suviše zamjetan pribor, nezanimljive mamce, neuko ponuđene varalice  ili 

Pribor: na donjoj granici

U praksi to znači da ćete se ponašati korektno na trima područjima: pri odabiru opreme, pribora i mamaca – da ćete zadržati isključivo dopuštenu količinu ribe, odnosno broj trofejnih primjeraka – da ćete ograničiti vaš utjecaj na okoliš (onečišćenjem svih vrsta: otpacima, kemijskim tvarima, bukom...) na najmanju mjeru. Što se tiče opreme i pribora, u osnovi to znači da ćete upotrebljavati štapove i role minimalne deklarirane jakosti, tanke najlone i upredenice, male udice... sve na rubu prikladnosti vrsti i veličini primjeraka koje lovite, kako biste težište uspjeha prebacili s opreme na vlastito umijeće. Jer,  što je sportskog u svladavanju lubina od kilograma i pol – najlonom debljine 0,40 mm? Koliko vaše vještine zahtijeva izvlačenje zakvačene trofejne komarče ako vam je predvez debljine 0,20 mm i osnovni najlon promjera 0,24 mm, a koliko ako je sve dvostruko deblje? Mnogi ribolovci, koji za sebe misle da su etični, kažu kako „treba ribi dati šansu“! To nije točno! Mi, ribolovci, moramo izborom opreme na donjoj granici upotrebljive u lovu određene vrste, dati šansu ponajprije sebi da dokažemo umijeće, strpljenje, iskustvo... jer riba svoju šansu koristi ignorirajući naš suviše zamjetan pribor, nezanimljive mamce, neuko ponuđene varalice  ili 

Očuvanje okoliša zasebna je tema: nažalost, često ćemo vidjeti kako za nekim ribolovcima ostaje doslovce zasrana pošta – najlonske vrećice, ostaci ješke i otpad od čišćenja ribe, ostaci (njihove) hrane, staklene boce i PET-ambalaža, opušci i... kao da je nesavladiv problem pokupiti vlastito smeće i mul, odnosno stijenu, oprati kantom morske vode! Dakako, radi se o izrodima u našim redovima, ljudima koji u ribolovu liječe frustracije zbog kojih bi prije trebali stručnu pomoć psihijatara (ili snažnih momaka u bijelom!), onih koje nikad ni u što ne možete uvjeriti, a od kojih, ako ih pristojno opomenete, možete samo doživjeti nimalo pristojan odgovor, ponekad i više od toga. Na kraju, kako je u nas većina toga okrenuta naglavce, učestale kontrole 

Sve počinje u nama

pomorske policije u posljednje vrijeme provode se s jasnom namjerom da se drakonskim kaznama utjera poneka tisuća kuna u državni proračun, a ne da se djeluje pedagoški i poticajno. Tako se policajci bave prebrojavanjem štapova – svih koje ste ponijeli, a ne onih u radnom položaju! – cjepidlačenjem u stvarima lovnih pozicija (posebice kad je riječ o proizvoljnom određivanju akvatorija luka) i sličnim sporednim pitanjima, izazivajući ljutnju ribolovaca, a ne priklanjanje „zakonu i redu“. Ali, kao što sve završava „na kraju dana“, kad se upitamo jesmo li se etički valjano ponašali na moru, tako sve i počinje u nama: našim odgovorom na pitanje jesmo li u stanju sami sebi (a ne ribi) dati šansu.