Big game
Kojeg li krasnog završetka jednoga ribolovnog izleta šest milja od Blitvenice i kojeg li iznenađenja pri vaganju ulova! Loveći s dva broda grupa prijatelja je uhvatila gotovo istodobno dvije tune, od kojih je jedna bila zamjetno dulja, no kod vaganja težinom su bile gotovo jednake, jer je ona kraća bila neviđeno tusta
Kao dobri domaćini uvijek pripremamo ribolov s posebnom pažnjom, pa tako i taj puta, jer nam je u goste došla reprezentativna ekipa europskih ribiča, šija imena se izgovaraju sa strahopoštovanjem, no za ovu štoriju nisu bitna. Naime, za štoriju je važno to da se članovi redakcijskog tima uvijek među sobom na brodu pomalo natječu i jadan li je onaj koga toga dana riba ne ide. Sva moguća zezancija ide na njegov račun, a kada se lovi s dva broda, e tek onda nastaje prava fešta od duhovitih i manje duhovitih, da ne kažemo zajedljivih komentara, onako ispod glasa, ali dovoljno glasno da dotični nesretnik to dobro čuje. Dakako da nas nije spriječilo, jer imamo goste na brodovima, da to isto radimo i taj dan, pogotovo jer su i naši dragi gosti „njegovali“ istu furku među sobom, a pogotovo jer je drugi brod bio stalno u pogonu, odnosno u lovu tuna, a usput rečeno, čiji je kapetan i te kako poznat po sjajnim ulovima. Dakako, veselo isplovljavanje uz neizbježnu rakiju
i suhe smokve samo je dodatno diglo raspoloženje, na kako smo prolazili pored Blitvenice, odmah su se stvorila dva tabora i naravno, odmah je pala „prva klapa“ natjecanja – tko prvi ulovi tunu taj ima pravo na vječno podbadanje drugog dijela ekipe. Naši gosti su s puno duha prihvatili zezanciju, a pogotovo kapetan drugog broda, koji neće propustiti priliku da nekom jadniku ne „vadi mast“ u slučaju da ovoga nesretnika taj dan riba „ignorira“. Kako smo ipak bili zajedno, brodovi su nam bili na daljinu malo glasnijeg govora, da ne kažemo vike. Dakako da su i na jednom i na drugom brodu udice bile spremne i da smo zadnju milju hranili galebe, odnosno ostavljali trag od bačene srdele, koju su naši zaduženi ščamingmeni (nekako me uvijek dopadne taj dio posla) cijelo vrijeme sijali. Odmah po dolasku krenulo je pravo prihranjivanje iako smo znali da je taj cijeli akvatorij i te kako dobro prihranjen.
Stalno smo bacali poglede na zaslon našeg fisfindera, koji nažalost nikada nije opravdao cijenu koju smo za nj platili, no nismo odustajali. I zaista nismo prihranjivali ni sat vremena kada je naš skiper zavikao - dečki tuna. Par šaka srdela i sklopljene ruke okrenute nebu dale su rezultat i poznato krčanje Tiagre 80 je reklo svoje. Dakako, krčanje Tiagre je bilo zaglušeno našom vikom, naravno okrenutom „suparničkom“ brodu na kojem je drugi dio ekipe samo žalosno gledao prema nama. Mješavina hrvatskih i njemačkih riječi posebnog značaja, koje nećemo ponavljati, ali vjerujte bile su vrlo znakovite, koje smo uputili onim „jadnicima“ na drugom brodu su bile jasne i vjerujem da su se „jadnici“ i te kako preznojavali. Prošlo je dobrih tridesetak minuta kada je odjednom naš skiper koji je pratio ekran onog ćudljivog fisfindera, koji je taj dan odlučio raditi bez greške (valjda ga je bila sramota radi gostiju iz Europe) uzbuđeno počeo prtljati jezikom, pokušavajući uzbuđeno reći da je pod nama jato tuna. Natjecanje je natjecanje među našom klapom, no kada se radi o timskom radu nema dileme. Taman sam im htio zavikati da je jato tuna ispod nas i ispod njih kada je zakrčala i njihova Tiagra. Naš skiper je ispod glasa nešto govorio, otprilike - en ti ovo, en ti ono - ali uglavnom sve se svodilo na to - da im baš sada nije trebala zagristi tuna, bar ne dok mi svoju ne izvučemo. U glavi sam zbrajao, oduzimao, dijelio, množio i sve mi je govorilo, pribor je složen tako da bolje ne može. Štap Tagra 80 libri, multiplikator Tiagra 80 libri, podmotan crni dakron 130 libri, Jinkai najlon 100 libri, predvez Seaguar 1,05 mm, udica Owner Offshore 7/0 - ma čovječe savršeno za lov kapitalne tune. Onda mi je kroz glavu prohujalo – pa oni na drugom brodu imaju isto, samo su tamo moji omiljeni štapovi Ugly Sick MM 80 libri, a ostalo je jednako. Istovremeno sam se sjetio da sam i te pribore ja slagao pa sam i ja počeo u bradu nešto kao – en ti ovo, en ti ono, a tako nas je krenula zaj... Naime, kapetan drugog broda je molio da dam svoje štapove i role, jer je njegov pribor bio na remontu. I tada mi kroz glavu zatutnji – a što ako je njihova tuna veća, en ti tko će živjeti s njima. Pogotovo jer su oni moji Njemci s „protivničkog“ broda rastegnuli grlo i bezobrazno pokazivali na opako savijen štap. Tješio sam drugi dio mojih gostiju iz Europe, koji su bili sa mnom da to nema veze jer, moji Uglići su mekani, a Tiagra štapovi su kolci i da to što su tako savijeni nema veze i da je to optička varka. Nekako ih nisam mogao uvjeriti i sada su i oni počeli nešto gunđati, otprilike nešto kao šajze, šajze, dize šajzdrek ...
ma nisam siguran, ali možda to znači da su veseli što su i na drugom brodu imali tunu na štapu. Ne znam za one na drugom brodu, jer su se umirili, ali mi smo opet sklapali ruke i molili Boga da kad već oni „ljuti protivnici“ imaju tunu, da bar naša bude samo malo veća. I konačno, naša tuna je došla na površinu i nemoćno počela plivati u malim krugovima.Bili smo napeti. no znali smo da je tuna i te kako velika i da po prvoj procjeni ima sigurno osamdesetak kilograma. Taman se dreka stišala, ispraznila se boca rakije do kraja, završila su čestitanja, fotografiranje (čudo koliko ti Europljani vole fotografiju) i taman smo se spremali krenuti sa zaj... na račun naše druge ekipe kada nam je zastao grop u grlu. Iako su se brodovi dosta udaljili zbog borbe s tunama, vidjeli smo da je njihova tuna veća i umjesto naše vike zaorilo je s drugog broda – ma najpristojnija riječ je bila nešto kao luzeri ... ili možda nije, ali je nevjerojatno kako je onaj dio gostiju iz Njemačke na drugom brodu brzo naučio hrvatski jezik. Da ne povjeruješ! Dakle iz dobitnika smo, na iznenađenje nas sa prvog broda, postali gubitnici i bog zna što bi još sve čuli da se nismo uputili natrag u marinu i da nije iznenađenja najavljenog u podnaslovu ove štorije koje je tek slijedilo. Naime, do kraja dana nismo više imali griza, jer su tune vjerojatno pobjegle glavom bez obzira dok je ona mješovita Hrvatsko-Njemačka neprincipijelna koalicija na drugom brodu urlala od sreće što je uhvatila veću tunu. No, iznenađenje ih je vrebalo u marini. Naime, vaga je pokazala gotovo jednaku kilažu, pardon, iako je njihova tuna bila znatno duža, naša je bila teža! Niša spektakularno, ali gram po gram , o kako ih volim... Pa kako – čudili su se naši ljuti protivnici, zahtijevajući čak da se vaga ponovo tarira i tuna važe. No, one vražje sprave s digitalnim brojevima su neumoljive i sada je na nama bilo da slavimo i zadirkujemo „protivničku“ ekipu. Zagonetka je nastala kada je jedan naš prijatelj, koji je do sada trančirao na desetke tuna razrezao trbuh naših tuna. Na njihovoj dužoj tuni nije bilo ni najmanje sala, dok je naša imala debeli sloj u trbušnoj šupljini i u cijelom tkivu. Taman su naši „protivnici“ počeli s zezancijom da je naša debeljuca trebala na dijetu, kada je naš prijatelj koji je tune trančirao zamijetio da bi na poznatoj tokijskoj ribarnici naša tuna postigla maksimalnu cijenu, jer Japanci obožavaju tuste tune, a da s prodajom njihove mršavice ne bi bio pokriven ni trošak prijevoza do Japana. Naš prijatelj , stručnjak za tune nam je dao tri scenarija kao razlog za razliku u veličini i cijeni
Prvo, s obzirom na veličinu tih tuna, one gotovo sigurno nisu bile iz istoga jata, jer se radi o osamljenicama koje lutaju morem okupljajući se samo u vrijeme parenja, odnosno mrijesta. Dakle, posve je izvjesno da su se drugačije hranile i da je ona mršava iz nekoga biološkog razloga, vjerojatno upravo zbog mrijesta, nedugo prije nego što je bila ulovljena izgubila velik dio svoga masnoga tkiva. Treća mogućnost jest njezina prisilna dijeta: posljednje je mjesece provela u dijelu Sredozemnoga mora siromašnog njezinom uobičajenom hranom, pa se umjesto sitnom plavom ribom, od koje se tune najviše utove, hranila lignjama, račićima i drugim „posnim“ organizmima.
Napisao Mladen Marković, fotografije arhiva RNJ
Tune debeljuce i tune mršavice
Manje srdele, manje sala
I nas i naše “protivnike“, zadovoljilo je objašnjenje, koje dakako nismo mogli potvrditi ni jedan scenario, što nije ni najmanje štetilo našem oduševljenju sjajnim ribolovom ... a još manje slasnom tunjevinom s gradela. Štoviše, usput smo doznali od jednog starog barbe kako su nekoć ribari i mornari konzervirali tunu da bi izdržala duge tjedne u staklenci i omogućila prehranu posade u danima bez ulova. Naime, očišćeni su se naresci tune termički obrađivali na pari, te potapali u ulje, a zatim bi se staklenka dobro zatvorila i sterilizirala u vreloj vodi. Tako prerađeno meso tune trajalo bi i do pola godine i uvijek bilo ukusno kao da je trenutak ranije pripravljeno.
