Ribolovni feljton
SUŠAC 2. dio
Budući da je Sušac pučinski otok, hidrometeorološke prilike u njegovom akvatoriju često su drugačije od onih koje vladaju oko Paklenih otoka i Korčule, odakle se najčešće isplovljava prema ovom ribičkom odredištu. Tijekom dana, učestale su promjene vjetrova i morskih struja. Mrtvo more je također česta pojava. Rebatajica od strmih obala stvara neugodne i nepravilne valove, o čemu također treba voditi računa prilikom odabira pozicije za sidrenje i ribolov iz brodice. Upravo za takvih dana, kada su morske struje oko otoka najizraženije, a mrtvo more ne popušta, riba oko Sušca najbolje radi.
Sušac je nenaseljen, na njemu borave samo profesionalne svjetioničarske
posade Plovputa koje se izmjenjuju svakih mjesec dana te gorštak, Bračanin Goran Gospodnetić, koji ovdje vodi malu farmu ovaca. Goranov otac Mate se na Sušcu naselio s dvjestotinjak koza i ovaca još sedamdesetih godina 20. stoljeća. Malo gazdinstvo oživi kada Goranu u posjet dođu obitelj i prijatelji. Onda se tu fešta, a i janjetina s njegove farme se smatra jednom od najukusnijih u Hrvatskoj. Specifičnost prehrane ovaca na Sušcu, u kojoj prevladava mediteransko bilje, daje posebnu aromu i kvalitetu mesu, tako da se janjetina sa Sušca danas u gurmanskim krugovima smatra iznimnim gastronomskim užitkom.
Biljni svijet na otoku specifičan je i različit od onoga na susjednim otocima, na kojima suše nisu izražene kao na Sušcu. Snažni vjetrovi koji ovdje pušu tijekom čitave godine polomili su s vremenom sva viša stabla. Rijetka su se održala tek na nadmorskoj visini iznad 150 metara, a na otoku prevladavaju grmolike listopadne šikare. U nižim predjelima dominiraju grmovi ružmarina, mliječi i smrče te rijetke divlje masline, česmina i druge biljne vrste karakteristične za južnodalmatinsku makiju. Grmove hortikulturno oblikuju ovce i koze čiji je uzgoj, usprkos nedostatku vode, konstanta od vremena prvih stanovnika na Sušcu. Smatra se da upravo zahvaljujući kozama i ovcama na Sušcu nikada nije bilo požara. Zbog erozije tla, danas je čitav otok ispresijecan stazama i puteljcima među raznolikom grmolikom vegetacijom. Šećući tim puteljcima, namjernik se osjeća kao u kakvom botaničkom vrtu. Kamene litice nad morem obrasle su grmovima kapara i kadulje. Do tih pozicija veru se samo Goranove koze.
Kao i najnovije smicalice s odredbama o ribolovu Parka prirode Lastovsko otočje, zbog ribljeg bogatstva Sušca oduvijek su postojali sukobi i posjedovne ambicije. Tako je u povijesnim spisima zabilježen dugogodišnji
Stoljetne stepenice
Panorama
Panorama
Sjeveroistočni Rt
spor između Mletačke i Dubrovačke Republike, vezano za prava ribarenja Komižana i Lastovaca na Sušcu. U doba Mletačke Republike tu se najviše lovila srdela koja se solila u drvenim sudovima i otpremala na tržišta. Ribičke družine su uobičajeno dane provodile u uvali Portić, a noći loveći ribu oko otoka. Zabilježeni su tada i oružani sukobi ribarskih družina s Visa i Lastova. Lastovski ribari su često provocirali. Tako je ostalo zabilježeno uhićenje 17 Lastovaca koje su izvršili Mlečani zbog toga što su pucali na Komižane, ne dopuštajući im ribolov u akvatoriju otoka. Lastovci su i tada priječili i hvarskim ribarima da love oko otoka pa su vlasti sve češće ribolov regulirale utvrđenim redoslijedom korištenja ribičkih pošti, a lastovski ribari su zbog neprimjerenog ponašanja na moru često bivali zatvarani od strane vlasti. Za nepridržavanje propisa bile su propisane i višegodišnje kazne veslanja u okovima. No, ni tako strogi propisi nisu smanjili broj sukoba ribičkih družina jer su Lastovci s vremenom na otok doselili i vlastitu stoku te su branili drugima sječu drva. Da bi zaustavile sukobe, vlasti su u uvali Portić kontrolirale da se istočnom stranom koriste lastovski, a zapadnom viški ribari.
U periodu nakon Drugog svjetskog rata, na Sušcu se na sjevernom vrhu nalazila vojna predstraža JNA. U tom periodu bilo je zabranjeno pristajanje na otok i zadržavanje u njegovom akvatoriju. Koncem pedesetih godina vojna jedinica je u potpunosti povučena te su na otoku ostali samo svjetioničari koji su tu živjeli sa svojim obiteljima. Za transport namirnica i opreme do vrha otoka, vojska je koristila konje. Prilikom njihovog odlaska, jedan bijeli konj je pobjegao i nije se dao uloviti. Ostao je sam na otoku. Godinama su ga svjetioničari viđali dok je u kasu prolazio otočnim puteljcima. U večernjim satima je bijeli pastuh s uzvisina promatrao zalazak sunca te se s vremenom čak počeo približavati svjetioniku. Svjetioničari su mu ljeti ostavljali ostatke hrane i vodu koje je u cisterni uvijek bilo dostatno. Vjerojatno bi ga bili i potpuno pripitomili, no bijelom pastuhu presudila su dvojica lovaca koji su se jednog jutra iskrcali na otoku. Toga dana su svjetioničari čuli nekoliko pucnjeva, a kasno poslijepodne su primijetili da su došljaci nešto ukrcavali u brodicu kojom su došli. Konja svjetioničari više nikada nisu vidjeli, premda legenda kazuje da se ponekad, na sjevernim vrhovima Sušca, u predvečerje u izmaglici može primijetiti sjenka konja u kasu…
Podmorje Sušca
Podmorski rascjepi
Iz podmorja
Iz podmorja
Sušac je usprkos svojoj veličini danas nenaseljen otok. Nekada je na njemu povremeno živjela zajednica od tristotinjak ljudi koji su se bavili ribarstvom i stočarstvom. Evidentirani arheološki ostaci na otoku pronađeni su zahvaljujući entuzijazmu tima arheologa koji je vodio Dinko Radić iz Vele Luke s Korčule. Sva nalazišta su danas obilježena, a entuzijasti žele nastaviti iskopavanja, samo nedostaju sredstva. Posebno su zanimljive i neobične kamene gomile kojih ima posvuda po središnjem dijelu otoka. Arheolozi su neke od njih otkopali i ispod njih pronašli stotine ostataka kućica puževa. Pstavlja se pitanje jesu li dublje u zemlji kakve kosti.
Danas se samo tijekom turističke sezone u akvatoriju otoka susreću nautičari koji bježe na najavu promjene vremena. Dolaskom ciklone s neverinima loše vrijeme potraje i više dana. Tada često nije uopće moguće pristati uz otok, a za takvih dana ni svjetioničari ne mogu porinuti čamac u more. Sjeverno od rta Trišćavac nalazi se manja uvala obilježena velikom plutačom Plovputa, gdje se veže službeni gliser kada dovede svjetioničare u smjenu ili ljeti turiste u uređene apartmane na svjetioniku.
Iznad malog pristana u toj uvali je hangar u kojem je brodica kojom se služe svjetioničari. Premda je svjetlo svjetionika danas automatizirano, oni sve rjeđe odlaze u ribolov jer, kako i sami kažu, riba se lovi sve teže, a jastozi su utekli u duboko.
Svjetionik Sušac je Austrougarska izgradila 1878. godine na najvišem vrhu južnog dijela otoka. Kamena jednokatna zgrada s kulom na sredini objekta nalazi se na maloj zaravni, na 82 metra nadmorske visine. Izgradnja
Zubatac
Svjetionik
Plavi zalazak
Svjetionik
svjetionika bila je višemjesečni mukotrpan posao, a kameni blokovi su se prenosili priručnim nosiljkama od pristana gdje su dovoženi iz bračkih kamenoloma. U prizemlju svjetioničarske zgrade danas su stanovi svjetioničara, a na katu su tijekom 2000. godine uređena dva dvosobna komforna turistička apartmana. Panorama s prozora apartmana predstavlja poseban doživljaj. Svjetionik posjeduje vlastitu cisternu, a električnu energiju osiguravaju sunčani kolektori s akumulatorskim baterijama. Transfer za goste je osiguran gliserom Plovputa iz Korčule.
Tekst: Neven Šerić
Fotografije: Carli Andrija, Crček Andrej, Frka Danijel, Katavić Mladen, Kramarić Robert, Petričić Ratko, Šerić Ela, Šerić Neven, Židanik Mojca.