Kad sam prvi put naišao na sabiki – bilo je to prije desetak godina u jednoj tršćanskoj prodavaonici ribolovne opreme i pribora – našalio sam se s prodavačem upitavši ga je li to varalica za gavune ili... bumbare! Naime, sistem koji mi je predstavio sastojao se od sedam sitnih udica na kratkim pijokama, opremljenih krilcima od sintetskog materijala nalik pausu, nanizanih uzduž predveza duljine oko metra i pol, što nije sličilo ni na jedan dotad mi poznat ribolovni alat. Ali budući da je cijena bila smiješna, a prodavač uvjerljiv (tko bi razočarao takvog čovjeka!), kupio sam tri sabikija različite izvedbe, domaćeg proizvođača Sol Levante. I zaboravio na njih. Sjetio sam ih se kad sam obavljao zimsko spremanje svoje opreme, dvije ili tri godine kasnije, te odlučio iskušati potencijale tog čudnog pomagala u prvoj sljedećoj prigodi. Ona, međutim, nije naišla u situaciji za koju je turska panula namijenjena – kako sam u Splitu čuo da zovu taj sistem – ribolovu iz 

brodice, nego za jednog od mojih zaustavljanja u Masleničkom ždrilu, prilikom poslovnih putovanja na relaciji Split-Zagreb i obratno.
Pomislio sam da će, ako već vrijedi za šarune, okane, arbune, skuše, kad se potapa vertikalno iz plovila, sabiki funkcionirati i tamo gdje se može s kopna simulirati lov iz brodice te da se tim sistemom može pretraživati pridneni sloj mora s mulića u blizini uporišnih baza obnovljenoga staroga mosta. Sišao sam betoniranom stazom sa sjeverne strane ždrila, ispod razorenoga motela, po vremenu „na kišu“, oko tri poslijepodne potkraj listopada pretprošle godine, kratko brumao zgnječenim trbušnim dijelovima ne više tako svježih srdela (kupio sam ih tog jutra na splitskoj peškariji, a tijekom vožnje i za moga zadržavanja u Zadru toliko su omekšale da sam, kao ješku za ozbiljniju ribu, odlučio sačuvati samo repne trećine) i potom počeo zabacivati.

U jednoj kasnijoj prigodi na istom sam mjestu iskušao sabiki iz barke, ali s posve drugačijim ishodom: prijatelj i ja ulovili smo četiri velike ušate, tri kanjca – i palamidu od gotovo 3 kg! Zalutali primjerak, nema sumnje, jer nije se više nijedna zaletjela na naše varalice, a niti smo zamijetili uobičajenu aktivnost te ribe na površini mora. U proljeće prošle godine isti je moj prijatelj na zapadnom kraju tjesnaca – oko 300 m od novoga mosta – sabikijem ulovio pet lijepih skuša, dok sam u razgovoru s ribolovcima iz Dubrovnika doznao da tim varalicama najčešće love šarune (šnjure pučinare), rjeđe manje primjerke lice i feluna, a kao kuriozum navodim da je jedan od njih na području Molunta prije dvije godine turskom panulom ulovio sedam primjeraka ribe koju na jugu zovu sokol ili konj, težine između 8 i 12 kg; radi se o hami (Argyrosomus 

Hoće ga i palamida

 regius), rijetkoj vrsti koja se zadržava uz riječna ušća od Bojane do Cetine, a kojoj su varalice sabikija vjerojatno bile nalik jatu papalina u bijegu.
Na kraju, sabiki je vrijedno pomagalo i u lovu manjih primjeraka lubina; početkom prosinca 2005., zabacujući po jakomu jugu s povremenom kišom s nasipa u Stobreču u smjeru ušća Žrnovnice, u dva sata varaličarenja ulovio sam tri lijepa primjerka težine između 1,20 i 1,60 kg. Pravilo je odbaciti sva pravila, pa zabaciti što se dalje može, a zatim povlačiti sistem uz nagle trzaje i raznoliku brzinu vučenja kako bi „leptirići“ oponašali bijeg ribica prestrašenih nailaskom grabežljivca. Da ponovim: sabikijem ćete samo izuzetno uloviti trofejne primjerke vrsta koje nasrću na sitne varalice, ali je sreća ionako ključni faktor u rekreacijskim ribolovu – pa zašto ju ne izazvati?

Napisao Stjepo Martinović, fotografije arhiva RNJ