Vertical jigging
Prvih 15 godina
Premda je među europskim ribolovcima ova tehnika varaličarenja, odnosno ribolovna disciplina utemeljena na posebnim varalicama, poznata svega nekoliko posljednjih godina, u Japanu – zemlji nastanka – njen razvoj traje već desetljeće i pol; evo kako se on odvijao
Jest, vertikalni je jigging napunio petnaest godina – izašao iz puberteta – tijekom kojih se ta ribolovna disciplina nevjerojatno razvila, stekla globalnu popularnost i razgranala u nekoliko bliskih subdisciplina... a kao da je jučer bilo kada sam se prvi put okušao u njoj, loveći u blizini naftnih platforma pred Ravennom. Kao i svaku radikalnu novost, neki su ribolovci i vertical jigging dočekali s nepovjerenjem, ali su ih rezultati na raznim morima, u raznim vremenskim uvjetima i “oči u oči” s tako raznovrsnim grabežljivcima kao što su pridnene kirnje, lubini i orhani srednjega sloja morskoga stupca, te velika plava riba koja lovi i pri samoj površini, uvjerili da nije riječ o još jednoj “smišljotini” svrha koje je sam izbiti novac poklonicima rekreacijskog ribolova. Pri sam se put susreo s vertikalnim jiggingom prije osam godina, kad je pred mojim zbunjenim očima jedan trgovac ribolovnim potrepštinama izložio “arsenal” dotad mi nepoznatih metalnih varalica. Velikih i teških, nimalo nalik onima kakve smo poznavali, štoviše “nenaoružanih”... malo je reći da sam bio iznenađen – kao i posramljen pitanjima prijatelja na koje ja, “faca” u ribolovnim krugovima, nisam imao odgovora! Očito, našli smo se pred značajnim izazovom: da čudnim varalicama, s udicama “serviranim zasebno”, krenemo u lov predatora za koje smo dotada vjerovali kako su nesavladivi ičim osim živim mamcima.
Usuđujem se tvrditi da je upravo ta specifičnost novih varalica – njihova sposobnost da odmijene sisteme sa živim mamcima, do kojih je rijetko kada lako doći, a još ih je kompliciranije održavati žive i u dobroj kondiciji – značajno pridonijela njihovoj nagloj popularnosti, koliko god su pioniri vertikalnog jigginga, premda dobro “teorijski potkovani”, za prvi izlazaka na pošte lovili slabo i rijetko primjerke trofejne veličine. Ali, svojevrsna kultura vertikalnog jigginga širila se među nama usprkos tim početnim razočaranjima, sve veći broj rekreacijskih ribolovaca počeo je istraživati potencijale te discipline, otkrivati vlastite inačice “cimanja” i definirati pribor i opremu u skladu sa svojim poimanjem jigginga, akvatorijem u kojem najčešće love, te prilagođavajući ribolov tom tehnikom svojim psihofizičkim sposobnostima. Iskreno, među mnogim ribolovcima iz moga prijateljskog kruga, upravo je ponekad poprilično naporno “jigganje” – imajte na umu da se radi o varalicama težine od 80 do 150 grama, koje treba satima održavati u dinamičnom gibanju dubinama – faktor koji je velikom dijelu njih značajno ograničavajući, dok je drugi cijena opreme, budući da bitka s velikom ribom ne poznaje kompromisa: svaki element sustava za vertikalni jigging mora biti vrhunske kvalitete, u besprijekornom stanju, pripremljen “po PS-u”, što nikad nije koštalo koliko i “pohod na glamce i špare”.
Međutim, vertikalni je jigging donio toliko revolucionalnih tehnoloških inovacija korisnih i drugim disciplinama – od izuzetno čvrstih, ali i optimalno elastičnih, štapova duljine oko dva metra, opremljenih savršenim vodilicama koje ne oštećuju nit ni pri najvećim naprezanjima, za dugotrajnog umaranja zakvačene ribe, pa do izvrsnih (i univerzalno primjenjivih) rola, najlona i upredenica, fluorokarbonskih niti za superiorne predveze... Što se rola tiče, bilo da koristite stacionarnu ili multiplikator, prava je mjera veličina 8000 do 10000, za onu sa stacionarnim kalemom, odnosno više od 12 lb, ako se radi o multiplikatoru. Dakako, možete se poslužiti “mlincima” razvijenim za druge discipline, jednako kao što će vam specijalni, stvoreni za vertikalni jigging, itekako poslužiti u drugim vrstama ribolova, ponajprije panuli, osobito kad polazite na krupnije primjerke morskih grabežljivaca. U mojim ću vas člancima upućivati da opremu kupujete sami, po svim ukusu i u skladu sa svojim potrebama – a ne da vam trgovac slaže komplete – kao što vam sugeriram i da “driješite kesu” imajući na umu da nema goreg osjećaja, nego kad izgubite zanimljivu lovinu... štoga što ste štedjeli na nekomu kritičnom dijelu opreme. Što bi se reklo, dao Bog da vam prosječna težina ulovljene ribe bude sedam kilograma – ali, ako vam se takva “beštija” zalomi jednom u nekoliko godina, sva oprema i pribor neka budu takve kvalitete i u takvom stanju kao da se to ima dogoditi sutra!
Kad govorimo o sistemima za vertikalni jigging, često se vraćamo problemu adekvatne niti; naime, posljednjih godina se kvaliteta – nosivost, otpornost na habanje (abraziju), čvrstoća na čvoru... – najlona i upredenica nevjerojatno povećala, a proizvođači jednako mnogo ulažu i u specijalne
Tehnika bogata inovacijama
finese, kao što su mekoća (niska memorija), višeslojna zaštita, specifična težina (radi odolijevanja morskoj struji), te sisteme za lako mjerenje otpuštene niti preko promjene njezine boje (obično svakih 20 metara), što sve i pomaže u ribolovu, i zahtijeva poznavanja, pa i poštivanja pravila koja treba (i) naučiti.
Petnaest godina razvoja vertikalnog jigginga podudarilo se s razdobljem uvedbe, unapređenja kvalitete i sve raznovrsnije primjene fluorokarbonske niti, danas posve nevidljive u vodi, neosjetljive na mehaničko naprezanje i nekoć nevjerojatne izdržljvosti na čvoru. Mnogi su ribolovci istodobno razvili vlastite načine izrade sistema, koristeći ranije nepoznate čvorove, kao Tony Pegna, zatim FR, PR ili ‘bobbin’, s pomoću kojih se povećava nosivost niti, njezina otpornost na nagla opterećenja (trzaje ribe) i izdržljivost pri dugotrajnom “drillu” zakvačene ribe. Jednaka je revolucija zahvatila i sitne dijelove pribora, posebice vrtilice, rascijepljene alkice za pričvršćivanje udica i sl., sve do sistema kojim se udica povezuje s varalicom, kevlarskog predveza zvanom “assist hook”, pomagala udici. Taj element može biti raznih dimenzija i izvedbe, u skladu s veličinom varalice, obično “pokriva” trećinu duljine njenoga tijela, a važno je da – tijekom cimanja – ne dođe do neželjenog sljubljivanja varalice i udice. Vjerujući ponajprije sami sebi, mnogi ribolovci s mnogo pažnje sami izrađuju te sustave, što im omogućuju i trgovci, nudeći sve bogatiji izbor dijelova za njih, od kevlarskih upredenica i cjevčica koje se stišću zagrijavanjem, do specijalnih udica (“bolesno” oštrih, po mjeri čeljusti velikih predatora), alkica/prstenova i drugih pomagala.
Dakako, najvažniji element sistema za vertikalni jigging je sama varalica, do danas evoluirala u bezbroj oblika, boja, hidrodinamičkih profila... ali ipak podijeljena u dvije kjučne kategorije: dugačku i kratku. Prva je načelno namijenjena krupnoj pridnenoj ribi, poput kirnje, dok se kraća koristi ondje gdje se ne očekuju veliki primjerci – premda sam doživio da mi se veliki zubatac ili orhan zaleti upravo na malu varalicu, namijenjenu škarpini ili, u višim slojevima stupca, plavoj ribi osrednje veličine, primjerice palamidi ili trupu. Spomenimo još jedno važno pomagalo – borbeni pojas, s pomoću kojeg ćemo lakše rasporediti opterećenje pri zamaranju velike ribe – a sad na konkretne radnje u ribolovu.
Osim valjane opreme i pribora, ova disciplina zahtijeva i prikladnu brodicu, svakako opremljenu dubinomjerom, te uređajem za otkrivanje ribe, fishfindingom. Oni su, naime, ključni za primjenu ribolovne strategije: pomoću njih otkrivamo obećavajuća područja, biljemo dobre pošte – da bismo im se jednom mogli vratiti – te pratimo aktivnost ribe u dubini. Izgledne pošte za vertikalni jigging u prvom su redu podmorske hridi, procjepi i jame, zatim
Varalica, alfa i omega sistema
olupine potopljenih brodova, padine pod stijenama koje se strmo obrušavaju u more – ukratko, područja u kojima je lov klasičnom panulom vrlo težak, gotovo nemoguć, jer je povlačenim mamcem, svejedno radilo se o živomu ili varalici, zalaženje u tako uske i konfiguracijom komplicirane “revire” i više nego zahtjevan. Dakle, bilo da otprije poznajete neko takvo područje, ili da ste ga snimili ploveći u “misiji pretrage”, u odnosu na standardnu panulu, okomita će vam omogućiti potapanje varalice niz podmorske strmine, vertikalne zidove, u pećine i među hridi – kao da rukom polažete mamac “pod nos” grabežljivcu. Unekoliko slijedite “puškare”, jer zalazite onamo gdje se i oni prikradaju plijenu, ali s neusporedivom prednošću: niste ograničeni zalihom zraka u plućima, ne plašite ribu svojom pojavom, zakvačenu lovinu izvlačite značajno ugodinije nego podvodni ribolovac, koji svašta doživi dok se gleda s predatorom uči u oči. Povrh svega, ako jedna varalica ne daje rezultata, zamijenimo ju efektivnijom – što ja daleko jednostavnije, nego zamjena iscrpljene žive lignje ili iglice drugom.
O pokretima pri “jigganju” već je sve rečeno u mnogim člancima; koliko je važno da njima omogućimo varalici “da se iskaže” – vrluda kroz vodu u skladu sa svojom specijalnom hidrodinamičkom formom – toliko je nužno i ponavljati njezine pokrete u pravilnom ritmu, a nadasve ne dopuštajući joj da legne na dno, ili zapne o neku uronjenu prepreku. Taj “jerking”, po rječniku poklonika vertikalnog jigginga, treba nalikovati paničnom bijegu ribice pred grabežljivce, a ako se varalica pritom ponaša “nervozno”, kao ranjena riba, tim bolje, jer će se time njezina izazovnost udvostručiti: onoj imitacijskoj dodaje se funkcija “remetilačkog faktora” u životnom prostoru predatora, pa se on ustremljuje na uljeza da bi mu pokazao tko je tu gazda. U osnovi, ribolovci se služe trima načinima “jerkinga”: kratkim cimanjem, onim srednje podešenoga ritma i dugim, a pri svakom od njih varalica se drugačije ponaša, opisujući spirale, krugove, “piruete”... po visini i po horizontali, tako da možemo govoriti o njezinoj osebujnoj “koreografiji”. Općenito se dugo
Ništa ne podcijenite – niti precijenite!
Napisao i snimio Paolo Polimeni
“jerkanje” smatra prikladnijim za lov u pridnenom području, posebice na velikoj dubini – zubatac, pagar ili orhan očekivani su ulovi, kao i kirnja, velike škarpine, kovači, kokoti, oslići... Kako se varalica podiže prema površini, cimanje treba biti sve kraće i “nervoznije”, kako bi privuklo palamide, trupe, lice, luceve, tune... Kao i u svakoj ribolovnoj disciplini, i u okomitoj panuli temeljno je pravilo da se uči metodom pokušaja i pogrešaka – uz pamćenje onoga što je rezultiralo ulovom. Neka vam pritom ne bude granica samo zamijećena djelotvornost svih dijelova opreme, nego i drugi faktori: stanje mora, vremenske prilike, godišnje doba... jer sve to utječe na “raspoloženje” predatora, njihovu spremnost da se zalete na varalicu, kao i njihovo ponašanje tijekom zamaranja i izvlačenja na palubu. Naravno, nikada dovoljno upozorenja da pazite i na svoju kondiciju, jer je ribolov na moćne primjerke agresivnih vrsta itekako zahtjevan: čuvajte se umora, ribljih čeljusti – i vlastitih udica!