okrugle brodske prozore, miris friškine i umirujući zvuk valova koji nije bio prekinut ničim. U neko gluho doba odustao sam od spavanja i izaša na palubu udahnuti posoljenog zraka, iznenadilo me nebo, odavno nije bilo tako bistro, te kao i uvijek kada pogledam u nebo razmišljam o stvarima većim od sebe.

Jasno mi je da je moj nemir povezan sa sutrašnjim lovom, ali neznam zašto, tereni su već puno puta viđeni i neznam što bi to novo mogao donijeti sutrašnji dan. Strah me bilo nečeg lošeg, o ribi nisam ni razmišljao. U mojoj dubiozi zvijezde su pomalo počele nestajati i stapati se sa sve svijetlijom pozadinom neba. Ljetna sparna noć proletila je ako treptaj i zora je sve bliže. 

LOŠ POČETAK

Budim Peru prije alarma sa mobitela, i uz njegovo gunđanje pomalo izvlačim opremu i navlačim odjelo. Vidim da je Pero, suprotno od uobičajene prakse, jako dobro raspoložen odmah nakon dizanja. To me malo smiruje i nadam se da će dan ipak proći u najboljem redu.
Uspjevam nagovoriti Peru da krenemo što prije kako bismo prve zrake sunca bili u moru. Do pozicija je samo par minuta vožnje i vidim da sam previše požurio sa polaskom. Na poziciji nas je dočekao mrak, iskustvo je jedinstveno, sjedim na tubusu velikog gumenjaka i čekam da sunce poviri dovoljno kako bi ipak našto vidio kada se spustim u dubinu.
Konačno spuštanje na prvu poštu ne ulijeva povjerenje. U moru je sve statično te mi se čini da je riba zbog svijetle noći mogla doći do plijena, te se neće hraniti sa prvim zrakama sunca. Nije mi bitno, samo želim roniti i prepustiti se dubini. Nemir je još u meni i proždire me iznutra, gradski život, i sve druge obveze uzimaju danak čak i na mladom čovjeku kao što sam ja.
Na punti sam, dobro poznatoj i milijun puta preronjenoj. Do sada je po mom saznanju bila trajna adresa samo pokojeg zubaca do cca tri kila i nikada nije dala drugo iznenađenje.
Radim prvi zaron u danu i osjećam kako me dubina liječi, padam na kamen 

 koji sam i zamislio sa velikom puškom, opremljenom sa tri laštika i debelom strijelom, nadajući se većem zubacu. Prilaze mali zubačići, ljetni 'travaši', nijedan preko kile. Grehota, posebno na svojim pozicijama, njih uvijek treba čuvat, pucat samo na sigurno i ne dirat manje primjerke.

Iako je prvi uron u danu, apnea je iznenađujuća, kondicija je na vrhuncu i zaron traje zbilja dugo, i baš zadnjih par sekundi, kada sam već mislio krenuti ka površini, sa lijeve strane u vidokrug ulazi silueta. Veliki zubatac, sam samcat što mi je jako neuobičajeno za ljetno doba godine. Ipak nisam ga u stanju čekat jer kontrakcije upozoravaju da je vrijeme za izron. Jako obrezno, sa što manje lupanja perajama, odvajam se od dna a zubatac se jako mirno udaljava u neuobičajenom smijeru. Prvo sam malo zbunjen a onda odlučujem pratiti trag i sjedeću čeku napraviti na mjestu gdje je veliki zubatac nestao iz vidokruga. Predpostavaka se pokazuje točnom, čim sam se umirio na dnu cijelo jato koje do sada nisam uspio pronaći na toj poziciji znatiželjno, pa čak i pomalo agresivno prilazi na mene. siguran sam u sebe, smatram da je ulov već ostvaren, i u svoj euforiji zaboravljam da je kraj još daleko, previše samouvjereno i uranjeno pucam, ranjavam veliku jedinku i cijelo jato uz gromoglasne udare repom klizne niz zid na tko zna koje dubine. 

DALJNJI NEUSPJESI

Nedam bijesu da me pokoleba, iako takva greška u rano jutro ne može značiti ništa dobro. Važno je biti pribran i uporan, dan je tek počeo i čeka me još puno pozicija. Pokušavam napraviti još jedan uron, ali više nema ni onih travašića koji su prilazi u prvom uronu. Pri povratku na površinu, primjetim kraj jednog kamena nešto dublje poznatu siluetu kirnje. Plašim je svojim izronom i bježi u rupu. Bez razmišljenje i taktiziranja idući uron padam na rupu u koju je ušla, naravno da se uspjela skriti dovoljno duboko i ne pokazuje čak ni repicu. Al rupa je krcata šaraga, velikih komada preko kila, ipak odlučujem ne pucat već probat pronaći kirnju još jedan zaron. Izvlačim glavu iz rupe i doživljavam šok. Glasan zvuk, kao kotrljanje kamena, samo par metara od mene proparao je tišinu dubine. Jezovito lupanje od kojega mi se i sad dižu dlake utjeralo mi je strah, samo automatizmom uspio sam kratko okrenuti glavu i vidio da se radi o jatu gofova koji su bili jako blizu, te ih je moj nagli pokret preplašio. Znam da je teško povjerovati, ni sam nisam mogao vjerovati, zar je moguće da svih onih lovova nisam uspio pronaći tu ribu. Za gofove mi je jasno, u uvjerenju sam da nisu istrebljeni koliko se misli, već samo da mijenjaju ponašanje uslijed velikog napada na svoju populaciju. Više ne borave uz rubove i zidove cijeli dan, već se samo dođu nahraniti 

i sitnom ribom, dok ostatak dana provode negdje u plavom, izvan dometa mreže potegača, stajačica i ostalih načina devastacije.
Nemogu shvatiti kako kirnju prije nisam uočio, svo to kamenje sam već pretresao, te napravio čeku iza svakog busena trave. Sigurno je novi stanar. Pošto se gofovi nisu vratili idućih par zarona, pokušavam sa kirnjom još jedan put. I dalje je dobro skrivena, a sada nema ni šaraga jer su ih vjerovatno isprepadali svi moji uroni na ove ili one ribe koji su praktički bili u istih 40 kvadrata dna. Uspjevam pogoditi tek jednog od kojih sedamdesetak deka i vidim da barkarijol stiže po mene.
Izgubio sam dragocijenih sat vremena u moru, vidio ribu kakvu sam do sada sanjao a moram se zadovoljiti sa samo jednim nevelikim šargom. Nedam frustraciji da me dirne, tješim se da će me more malo izliječit od nemira, ali stvarnost je da je nemir sada još veći. Kao da se ono zbog čega sam takav tek treba dogoditi. Pero se vraća u brod puno zadovoljniji od mene i sa dvije kavale preko kile i ogromnim osmjehom koji me malo vraća u život. Također mi daje presudnu trunkicu snage zbog koje odlučujem uči na sljedeću poziciju i ne odustati od lova.

Iduća pozicija je jako blizu. Svojim skokom u more plašim jednu komaču koja se panično zabija u rupu, vičem barkarijolu dok se još nije odmakao da mi doda malu pušku za rupu i lampu, zaranjam na rupu gdje me komarča dočekala na ulazu i precizan hitac nije bio problem. O trenutku okidanja u blizini primjetim neko pomicanje, tek mi se učinilo da sam vidio boje kirnje. Brzo predajem komarču, govorim barkarijolu da pričeka još jedan uron u blizini jer ću možda trebati njegovu asistenciju.
Tada se ustvari sve počelo odvijati i to velikom brzinom. Iako nisam bio potpuno siguran u koju je rupu kirnja ušla, sreća me poslužila i prvi procjep koji sam povirio otkrio je krnjinu glavu i to baš sa prave strane za dobar pogodak. Pucam i nema reakcije, prepadnem se da sam promašio, no odmah skužim da je pogodak kirurški i kirnja je preminula na mjestu. Kasnije je vaga pokazala sedam kila i četrdeset deka.Vadim je u brod i dok sa barkarijolom pokušavam izvaditi osti kirnji iz glave čujem Perine dovike iz daljine. Brzo odlazimo do njega te mi on govori kao je vidio lijepu kirnju te da bi volio da je skupa probamo uhvatiti. On uzima veliku pušku, a ja malu sa lampom ukoliko bude potrebno rudarenje. Puštam njega da ide prvi kako bi je pokušao pogoditi ispred rupe te se šulja uz dno prema mjestu gdje ju je prvi put uočio. Ja promatram sa površine i vidim kirnju u daljini, ali pero ju nije primjetio i šulja se u krivom smijeru, plašeći kirnju koja se zabija u rupu. Brzo reagiram i za tren oka druga kirnja je van, ova kao da je sestra one prethodne, na vagi pokazuje sedam kila i šezdeset. Pero je malo ljut jer sam skinio njegovu lovinu, ali u zna da će se spremat u zajedničkom loncu a mu je drago da je ipak u brodu.
Euforija je zavladala gumenjakom, čak je i barkarijol neobično sretan, još nije ni osam sati ujutro a mi već imamo dvije kirnje i još četiri ribe lijepih dimenzija. Pomišljam da se vratim na onu kirnju na prvoj poziciji, no nemam gušta u tome. Već su dvije u brodu i imam jaku želju uhvatiti zubaca ili gofa. Sada više ni ne pomišljam o odustajanju od lova, tek shvaćam da je još jutro a cijeli dan lova je pred nama. Odlučujem se za jednu novu poziciju koju već duže vremena namjeravam posjetiti ali uvijek odustanem jer imam sigurnijih 

POPRAVNI