Podvodni ribolov
GROSSA CERNIA
Oprezno zavlačim pušku, no lupkanje o stijenke rupe je neizbježno i kirnja je alarmirana. Podiže se iz postelje i bahato se okreće da provjeri tko ima hrabrosti omesti njen carski odmor. U tom trenu se otvara prilika za koju znam da ovakva kirnja neće dva puta pružiti, pokazuje se cijelom širinom potpuno nezaklonjena, prepuštajući mi da odaberem gdje ju pogoditi.
Trenutak okljevam, sablažnjen veličinom ove ribe, zatim ciljam i tup. Najsnažniji tup ikad. Pripremajući se za bijeg iz rupe prije nego kirnja napravi nered doživljavam prizor iznimno zadovoljavajući a ujedno i rastužujući, kirnja je pogođena u mozak i bez reakcije tone na dno rupe zajedno sa strijelom.
Svaka priča ima svoj početak, ova počinje u trenutku kada smo sa gumenjakom krenuli tražiti Peru i ugledali ga kako sjedi na škrapama, i prži se na proljetnom suncu u odijelu. Lijenčina, opet mu se ne roni. Zašto panično maše, a valjda mu je sunce lupilo u glavu. Evo sad i viče, kirnja! Kakva kirnje? Ajme te su mi najdraže, ovoliko joj oko bilo, on je preplašio pa je ja sad trebam tražiti u kamenim bespučima. Još samo ovaj put mislim u sebi, navlačeći peraje i nevoljko ulazeći u more. Tu je, ima bar petnaest kila, preletila mi je preko ruke, skoro me utopila, panično viče Pero, dok ja sa još većim nepovjerenjem pripremam uron. Rupa je plitko, jako plitko, nepunih sedam metara. U prvi tren pomislim kako tu sigurno nebi došla velika kirnja,
al onda se sjetim njenog čudnog ponašanja u proljeće i nekih starih ulova iz plićaka, dok sam još redovno posjećivao Dubrovačke terene. Pa da, upravo u proljeće i hoće doći plitko, vjerovatno se nada kojoj ugodnoj zraci sunca nakon zimske smrzotine. Sada već rupi prilazim sa puno većom euforijom. Sve mi se to provrti glavom u djelić sekunde, a kada sam ugledao otvor usjeka, nevidljivog sa površine, momentalno se pali predator u meni, i sati prethodnog katastrofalnog lova idu u zaborav. Osjećam da je tu, sve se poklapa, vizualiziram je i prije nego ju je lampa osvjetlila. Na samom kraju rupe, dobrih četiri metra od ulaza, prikazuje se poznati rep i dio tijela. Alatka u ruci jednostavno nije dovoljna i mirno se izvlačim vam, ne dajući kirnji naslutiti što ju čeka.
GROSSA CERNIA
Dogovor na licu mjesta
Trojac u akciji
Ipak iznenađenje
Izranjam sasvim miran, uzrokovajući razočaran izraz na Perinom licu. Znači nema je? Da, tu je ali nije tako velika, ima maksimalno osam kila, govorim Peri skromno, ne želeći mu davati lažne nade. Rupa je jako zahtjevna i pripremam Peru na dugačko vađenje. Spremam vjerne pratiteljice osti i oboružavam se ozbiljnijom puškicom, debela strijela sa jakim perom, dvije nabrijane gume i krećem u ponovni uron. Srce pumpa, zima je i meni bila duga, i susreti pod morem su se svodili samo na hobe ili tek pokojeg brancina, za ovakav okršaj neznam dali sam spreman. Ponovno sam na ulazu i sada izgleda još dublji i još mračniji nego prije, gotovo da se mogu čuti uzdasi iznutra. Drhtavom rukom palim lampu i zavlačim se duboko, ovaj put dublje nego prije i osjećam da mi peraje zapinju na ulazu, jedva se koncentriram na kirnju i ovaj put vidim kolika je, ne samo kirnja nego i rupa. Nakon nekoliko metara rupa skreće ulijevo i širi se u veliku galeriju nasred koje se kirnja raskošno raširila i legla, okrenuta repom prema meni. Oprezno zavlačim pušku, no lupkanje o stijenke rupe je neizbježno i kirnja je alarmirana. Podiže se iz postelje i bahato se okreće da provjeri tko ima hrabrosti omesti njen carski odmor. U tom trenu se otvara prilika za koju znam da ovakva kirnja neće dva puta pružiti, pokazuje se cijelom širinom potpuno nezaklonjena, prepuštajući mi da odaberem gdje
ju pogoditi. Trenutak okljevam, sablažnjen veličinom ove ribe, zatim ciljam i tup. Najsnažniji tup ikad. Pripremajući se za bijeg iz rupe prije nego kirnja napravi nered doživljavam prizor iznimno zadovoljavajući a ujedno i rastužujući, kirnja je pogođena u mozak i bez reakcije tone na dno rupe zajedno sa strijelom, potpuno beživotno. Trenutak je za reakciju, i vađenje kirnje u prvom uronu, no zima ponovno pokazuje da je uzela danak jer nema više snage u meni za izvlačenje već me želja za disanjem tjera van. Izranjam otpuštajući mulinel i pred samom površinom na konopu počinjem osjećati snažne trzaje. Kirnja se oporavila od prvog šoka i počela davati otpor, pogodak ipak nije bio smrtonosan.
Na površini milijun pitanja, Pero je euforičan više nego ja. Mene samo proganja slika goleme kirnje pogođene strelicom, i dok razmišljam o toj slici sjetim se da je strelica bila kraća nego kirnja. Stvarno je velika. Još uvijek ne želeći u kolegi pobuđivati lažne nade, pripremam još jednu pušku, te pozivam našeg trećeg ortaka Marina da pomogne u vađenju. Peri ukratko opisujem situaciju u tjeram ga u neizvjesnost rupe s kirnjom. Pratim pomno sve njegove pokrete, no čim je provirio u rupu kreće nazad. Kirnja je repom digla prašinu sa dna i sve zamutila. Nema druge nego čekati.
Na rupi
Vađenje pod stalnom kontrolom drugog lovca
Konzultacije
Izron s kirnjom
Neizvjesnost
Trenutci su kao godine. Reakcije na konopu nema, Marin uporno zaranja no sve je i dalje mutno, otkucaji su brzi, minute spore, a neizvjesnost sve veća. Koristimo vrijeme za potrebni odmor, i nakon desetak minuta osjećam da je vrijeme za okršaj. Prije samog urona načujem Marinov glas, samo nemoj da iščupaš strijelu, i uranjajući sam svjestan da me urekao. Iako je pogodak bio izvrstan, čim sam strijelu u rupi primio rukom, kirnja daje samo mali otpor i strijela se oslobađa. Šok, nevjerica, i sve ostale riječi nisu dovoljne za opisati osjećaj u tom trenutku. Izlazim van i krećem prema površini, a već sa dna vidim da se ekipa drži za glavu od muke. Glasna pitanja sa obje strane, što, gdje, kako...zar je bitno, moramo dalje, neću izaći iz mora dok god ju ne izvadim. Ovakvu priliku skoro sigurno neću imati, zato se na silu pribirem,
ponovo armajem pušku i u boj. Rupa je ponovno mutna ali ne puno, uspjevam se zavući i nazrijeti kirnju u rupi. Sad se zavukla diblje, ozljeđena je ali se nije predala. Sada je već preduboko i ne mogu dovoljno smotati pušku da bi ju pogodio. Nižemo jedan očajni zaron za drugim, pretražujemo sve okolne rupe, tražimo bilo koju mogućnost. Ne želim odustati iako vidim da su partneri na izmaku snaga, ali nedam im da odu. Kirnja neće preživjeti, pogodak je bio previše precizan, pokušat ćemo sa očajničkim šutom u zadnju peraju, koja je jedina bila dostupna, te ju izvlačiti unatrag. Svjestan da su šanse nikakve, prije samog gađanja, osvrćem se po rupi, nadajući se da će mi nešto pružiti alternativu umjesto očajničkog poteza i u zadnji tren, traćak svijetla.
Prvi trenutci
Trofej za pamćenje
A je to
Sa druge strane rupe nazire se snop svjetla, dolazi sa plafona i izgleda mi kao zanimljiv za provjeriti. Drugi ulaz rupu, širine za jedva provući masku, promaknuo nam je jer je na potpuno neočekivanom mjestu, na sredini kamene ploče, kako se uopće tu stvorio. Idem pogledati iako je pušku nemoguće provući, kad se prikaže scena vrijedna pamćenja, kirnja golema, kao na dlanu, svom dužinom i širinom servirana u rupi. Na površini je nemir sada još veći, minute bježe, ustvari prošlo je i skoro tri sata od prvog susreta, a kirnja još ne pokazuje namjeru izaći. Onda se odlučujemo za pravi ''a je to'' potez. Novu pušku uvačimo kroz glavnu rupu i guramo ručku prema otkrivenom procjepu, budući da je tunel predug, bilo je potrebno naciljati i pušku prepustiti inerciji da ju dovede pod snop svjetla. Sve se odigrava prema dogovoru sa Perom i Marinom, te uz njihovu pomoć. Puška je na sreću pala na dobro mjesto. Sada preostaje pucati, po prvi puta u životu primoran
sam pucati potpuno naslijepo jer kada ruka prođe kroz gornji prolaz maska
ne može, te je potrebno gađati prema sjećanju gdje je kirnja zadnji put stajala. Ponovno onaj stari tup i strela se samo lagano zatrese, pogodak je dobar. Potezanje sada ide kroz prednji ulaz, ali beštija je još jednom odlučila pokazati da nije mala, i da joj se ne ide van. Iako je već okrenuta glavom prema izlazu, zapinje škrgama gdje god stigne. Sada je vađenje prestalo biti taktiziranje i postalo teški fizički rad. Nakon brojnih urona, vidljiva je kirnjina kapitulacija. U trenutku potpuno nenadanu, Marin je u uronu, nemirno se migolji u rupi, izlazi van, a u ruci mu je poznata silueta. Konačno! Pretpostavljam da je na izvaku snage pa ga dočekujem na pola dubine i preuzimam lovinu. Fascinantan osjećaj, konačno je van, još jedan boj sa kirnjom je okončan. Daljnji lov nikom ne pada na pamet, nema smisla. Zato si dajemo oduška sa slikanjem i uživanjem. Kirnja je u brodu, pa mora biti i dobra atmosfera. Jedan lov, jedna riba i jedan vrhunski užitak.irem,
Zadovoljstvo se nije skrivalo
22.89kg
Napisao Igor Nuić, fotografije Frane Škara