Tradicionalni ribolov
DNEVNIK panulaša
Nakon silovitog udarca nisam ga mogao okrenuti, a onda je počeo strahovito snažno vući. Najlon 0,70 ne bi izdržao da sam zategnuo svom snagom. Jedva sam uspio uhvatiti motovilo (doslovno) prije nego što mi je skoro 10 metara rezerve iscurilo iz zgrčenih prstiju. Motovilo se počelo vrtiti i nikako da stane. Zatežem snažno, najlon samo što ne pukne, i jedva ga uspijevam zaustaviti, ali samo na kratko. Prasac opet vuče, ovoga put još jače, krstareći između kamenja i posidonije tražeći pogodnu škrapu da se zavuče…
Napisao Marin Huzjak, snimili Marin Huzjak i Zdenko Huzjak
Od kada znam za sebe privlačio me lov morskih organizama. Kao dijete sam trčao po plaži za rakovima, lovio glavoče i špare s rive, ganjao sipe u proljeće po pjeskovitim plićacima s lukom i strijelom napravljenima od žice kišobrana ili suncobrana. Uglavnom me je zanimao lov određene vrste. Imao sam fazu s ranjima, s ušatama pa iglicama, podlanicama itd. Brancini su bili prva prava opsesija, nekoliko godina je on za mene bio jedina riba u moru, od kraja osnovne i cijelu srednju školu.
Brancin se na kraju prorijedio, lovili su se sve manji komadi u prosjeku. Trebalo je nešto mijenjati. Statičan ribolov me prestao privlačiti, nikakavi odmeti nisu dolazili u obzir, bio sam navučen na panulu. Trebalo je preći na nešto novo, ludo, atraktivno, s velikim ribama. Znao sam iz knjiga da se zubaci i gofovi mogu loviti panulom. Međutim, to se u knjigama vrlo šturo spominjalo, više kao teoretska mogućnost, s vrlo čudnim konstrukcijama.
Tabu tema
Pričalo se za neke likove kako dobro love gofe i zubace panulom, no o tome se malo znalo, bila je to prava tabu tema. Panulaš je u ono vrijeme de facto bio mitski čovjek. Znao bi za nekog da ih lovi ali taj o tome ne bi nikada pričao pa mi je bilo uopće teško povjerovati u to. Živa lignja ili živa iglica, puno naslaganih olova i to je to što sam znao. Čak mi nije bilo jasno kako se lignju nadije, da li se okrene tako da ju se vuče glavom prema naprijed ili obratno. Iako sam davno prije imao fazu ganjanja iglica, nikad se nisam proslavio s njima i do tada mi ju je bilo teško uloviti. Zato s lignjom nije bilo velikih problema. Nekako sam u cijeloj toj priči odlučio probati loviti zubace. Za to se pružila dobra prilika u sedmodnevnom krstarenju po terenima, inače bogatim tom ribom. I tako ja krenem u ribomaterijal, bez previše ideja u glavi i kupim nešto opreme za panulu. Za osnovni najlon sam izabrao debljinu od 0,90 mm, a predvez 0,70 mm. Udice velike Mustadove parangalke, broj 6, iako sam već imao otprije velike prokromske kovane za podlanicu. S otežanjem sam imao najveće muke. Tu sam naslijepo izabrao
20 olovnica od 20 grama i 20 komada težine 10 grama. Završno sam ukošaricu ubacio još dva velika zungulina, i kada sam već htio izaći, na polici ugledam Toninu knjigu o lovu teškom panulom. Nabrzinu sam je prelistao i vidio da unutra stoji raspored olova, izgled predveza i nadivanje ješke - upravo ono što je u tom trenutku meni trebalo kao ozeblom sunca. Ne znam što me kočilo da ju kupim, ne mogu to objasniti, al znam da je stari, kad me vidio kako se dvoumim, kupio knjigu bez odgode, napisao posvetu i poklonio mi je. Isplovilo se u subotu popodne većim brodom, vukući za sobom manji gumenjak, a meni su misli bile okupirane ribetinama na slikama u knjizi. Najprije sam skužio da nemam motovilo. Te 2004. godine se u malo kojem ribomaterijalu moglo nabaviti veliko drveno motovilo kakva sada koristim. Trebalo je smisliti rješenje po grunf sistemu. Među naplavinama na plaži smo našli jedan zanimljiv komad glatke daske. Obradili smo rubove, malo izdubli oštrim nožem utore za slaganje najlona i improvizirano motovilo je bilo spremno za namatanje osnove.
Knjiga spasila stvar
Kada je sunce zašlo, ostavio sam se izrade teške panule i malim gumenjakom krenuo prema nedalekom uskom plitkom prolazu punom korenta. U ono vrijeme sam lovio brancine noću pa priliku nije valjalo propustiti. Do ponoći sam digao par komada, dovoljno za obilatu lešadu sutradan. Sljedećeg dana se krstarenje nastavilo, i to po terenima i uz obalu gdje nikada nisam bio. Ali meni je pogled više bježao u novu knjigu nego na zanimljive otočiće i stjenovitu obalu. Počeo sam namatati osnovu na improvizirano motovilo. Taj osnovni najlon, Mustad Platil 0,90 mm, nalazio se na plastičnom kalemu. Tek sam kasnije skužio da to nije dobro jer poprimi spiralni olik po kalemu pa se puno lakše mrsi. Danas koristim najlone namotane u velikim matasama, za izradu osnove parangala. Nakon namatanja osnovnog najlona po istome je trebalo nanizati olovnice. Pošto sam imao dvije različite težine olovnica, a sve su mi trebale na panuli, odabrao sam varijantu da mi bliže predvezu budu ove teže, od 20 grama, a prema motovilu one 10 gramske. U knjizi sam našao raspored s olovnicama od 5 grama. Morao sam ove svoje primjeniti analogno tom rasporedu. Znači, olovnice od 20 grama su četiri puta teže od onih od 5 grama, što znači da ih stavljam četiri puta manje komada i na četiri puta većim međusobnim razmacima nego što je to slučaj s rasporedom u knjizi. Odmah sam skužio da je naslagivanje olovnica po najlonu
i njihovo stiskanje kliještima živa tlaka. Nakon 40 stisnutih olovnica, a stiskao sam krvnički, prilično me zabolio zglob šake. Na kraj sam stavio veliki zungulin, a onda 10 metara predveza debljine 0,70 mm. Slijedeći dan sam, kroz podne, dobio priliku isprobati to čudo u moru. Međutim, ne sa živom ješkom, već s varalicom. Na kraj prije spomenutog predveza sam stavio Rapalinu Magnum skušu od 9 cm, do tada za mene robusnu varalicu. Imala je veliku prokromsku ”žlicu” (jezik) s kojom je duboko zaranjala. Odlučio sam povući panulu iz gumenjaka na jednom puntalu na rubu kulfa. Puntal se s jedne strane spušta blago, a s druge vrlo strmo da bi na oko 20 metara dubine imao okomiti lom na 45 m. Nemam sonder, prvi put u životu spuštam tešku panulu u more. Olovnice se odvajaju od motovila, klize preko tubusa gumenjaka u more. Ne znam gdje sam, ne znam gdje mi je panula, koliko duboko. Sva olova su u moru, a s obzirom da se radi o varalici a ne živoj ješki, moram voziti brže, oko 3-3,5 milje (mislim na čvorove, a milja je žargon za “morskih milja na sat”). Odmah vidim zašto se ovo zove teška panula, pogotovo s obzirom da moram brzo voziti. Olova i varalica svojom težinom i otporom zamaraju ruku. Ovakav sport mi se uopće ne sviđa.rovizirano motovilo je bilo spremno za namatanje osnove.
Kanjac napao skušu
Prolazim blažu stranu puntala, “čujem” magnum skušu kako vibrira, naginjem se preko bande gumenjaka i pokušavam ugledati dno. Trudim se voziti po nekih 15-25 metara, na granici vidljivosti dna. Barem sam smatrao da bi na toj dubini trebali biti zubaci u ljetnom periodu. Cilj ovoga izlaska je bio isprobati panulu, da znam što mogu očekivati. Zapeo sam za dno u plićem, okrećem se nazad, vozim prema mjestu zadiva, skupljam panulu i slažem olovnice na dno gumenjaka. Sve mi je ovo vrlo čudno, novo i nepoznato, pomalo nabijeno adrenalinom. Prvi put se družim s ovako debelim najlonom kod panule (ne računam lov podlanice najlonskim parangalima), prvi put imam posla s ovoliko olovnica, strah me da neću uspjeti oditi (otkačiti) varalicu s dna. Ipak, kada sam došao iznad, varalica se otkačila, dovlačim je, skidam listove posidonije s rampina i ispuštam je opet u more. Rastegnuo sam cijelu panulu i krenuo na strmiju, kamenitu stranu puntala. Sada znam da sam malo dublje, ali zastajem i puštam panulu da malo potone, a onda naglo dajem gas. Osjetio sam kako sam malo zašuljao opet po dnu, ali po kamenu, pa samo nastavljam dalje. Nakon 10 minuta sam se umorio, smanjujem brzinu na onu primjerenu za lov živom ješkom, da vidim kako to izgleda. Ovo je već puno bolje, manji otpor i zamaranje ruke, ali još uvijek dosta čudno, treba se naviknuti. Prava muka je bilo to namotati kada sam odustao, taj mi se dio najmanje svidio. Ali s varalicom je na površinu došlo i jedno iznenađenje - bio je ulovljen kanjac, vjerojatno tamo negdje kada sam
jedno iznenađenje - bio je ulovljen kanjac, vjerojatno tamo negdje kada sam zašuljao varalicom po kamenu. Skoro da bih mogao reći da mi je prva riba na tešku panulu kanjac. Točnije, prva riba na tešku panulu varalicom. Kasnije sam napravio predvez i za živu ješku, i to za lignju. Uzeo sam nekih 12 metara dug komad najlona debljine 0,70 mm i zavezao, prema uputama i slikama iz knjige, tri udice u nizu. Udice su bile Mustadove prokromske kovane, za oradu, veličina koja odgovara otprilike današnjoj Ownerici 5/0. Dvije su fiksno vezane, a prva, ona prema motovilu, je bila klizna, da bi se predvez mogao prilagoditi veličini ješke. Večer je bila rezervirana za lignje. Počelo je najprije tako, da sam taman kad je sunce zašlo ugledao s broda masu malih liganja u kraju, u uvali na 2,5 m dubine, u vrućem moru početkom kolovoza. Zabacio sam skosavicu i iz dubljega je odmah doletila veća lignja i zgrabila skosavicu. Nikada prije i poslije to nisam doživio, usred ljeta, još je dan, u plićaku meni na oči dolazi lignja i velikom brzinom napada skosavicu. Brzo sam je privukao i stavio u bujol s morem, zabacio ponovno na isto mjesto par puta, ali više nije bilo kandidata. Nabrzinu sam skosavicu na tunji naarmanoj olovnicama uzeo sobom u gumenjak i odvezao se 50-100 m dalje, u dublje na ulazu u valu. Bazen za ješku mi je trebala biti korpa za čuvanje velikog crva. Stari je bio na penti, a ja držao rastegnutu skosavicu. Crveno nebo na zapadu su počeli mračiti tmurni oblaci nadolazećeg neverina.
Jedna za drugom
Svako malo bi nova lignja zategla tunju. Lov je bio dinamičan ali i opuštajući, laganini bez presinga. Skupilo se 13 komada liganja koje su u korpi napravile juhu od crnila. Naravno da u takvim uvjetima nije ni jedna preživila. U startu sam naučio da je održati ješku živom prava muka i nauka. Crnilo u sebi sadrži nagrizajuće supstance koje i samim lignjama smetaju. Kada sam se vratio na brod, digao sam još dvije zabacujući skosavicu u plitko. Njih sam objesio u mrežici ispod broda, a ostale su našle svoje mjesto u jaceri s ledom. Leglo se s iščekivanjem jutra, s otežanim snom ponajprije zbog dva neverina koji su tu noć odradili svoje. Ovaj drugi je počeo pred svitanje. Bio je puno veći i trajao je do iza 7 sati. Zbog toga sam isplovio tek oko 8, uzevši panulu i one dvije lignje koje su me dočekale krepane. Kučmu namjerno nisam ponio da se ne ureknem. I dan danas kučmu vadim iz kabine tek kad udari riba, nikada nije gore spremna. More je bilo lagano valovito, ali bez vjetra. Provjerio sam na karti situaciju, odlučio sam odraditi jedan plići potez koji obiluje korentom. Našao sam se u situaciji da prvi puta u životu nadivam lignju. Olakotna okolnost je što je krepana, pa mogu raditi polako i ima mjesta ispravljanju pogrešaka. Zabijam zadnju udicu u korijen krakova, srednju po sredini plašta kako mi najlon diktira, a zadnju kliznu u špic, zadak, pritom s istom proklizavam po najlonu predveza koliko je dovoljno da sve dobro sjedne i najlon bude uz tijelo ješke. Namjestio sam se na poziciju otprilike po osjećaju, bez sondera i rastegnuo panulu. Nemam pojma na kojoj sam točno dubini, po karti bi trebalo biti oko 15 do 18 m, pokušavam olovnicama pipati dno. Vrlo brzo sam lignjom zašuljao po dnu, izvukao panulu i našao par listova posidonije i iskrivljenu lignju. Nije bila oštećena, namjestio sam je kako treba i nastavio. Nakon par minuta sam skužio da vozim u ekstra jaki korent koji me je bacio nazad za skoro 100 metara. Situacija je prilično komična, umjesto da se krećem unaprijed, ja idem unazad. Nebo je bilo svuda prekriveno tamnim oblacima, korent je divljao, a u trenutku
prekriveno tamnim oblacima, korent je divljao, a u trenutku kada sam shvatio da me bacio nazad, zapela mi je i panula. Ovaj puta sam teže otkačio predvez koji je na površinu izašao s velikim busenom posidonie umisto lignje. Ovdje više nema smisla panulivati, korent je užasan, imam još samo jednu lignju, a i teren mi se uopće ne sviđa - preravno s nepreglednom livadom posidonije. Premještam se pola milje dalje, u jedan uži ali duboki prolaz između dva otoka, s vrlo tvrdim i škrapavim dnom. Nadio sam lignju i rastegnuo panulu, lagano vozeći. Prema onome što sada znam, mogu reći da je tada lignja bila na nekih 17-19 m dubine, a dno na tom mjestu čak 40 metara. Opet sam se u jednom dijelu našao u jakom korentu, i to vozeći kontra korenta (umjesto niz). Malo sam zavezao pentom da ubrzam i preskočim tih 100 metara, kada u tom trenutku osjetim udarac! Najprije sam pomislio da sam zapeo, jer niti vuče niti se trza, nema odaziva s druge strane. Probam malo jače vući, i vidim da ide, teško ali bez posebnog otpora. Nakon 3-4 metra počeli su trzaji, ne previše jaki ali vrlo konkretni! Ma je li moguće da već u prvom ribolovu teškom panulom imam ribu?!?, pitam sam sebe s nevjericom istovremeno se moleći Bogu da se ne otkači. Prvo mislim da je manji zubatac od 1 do 2 kg. Kad je nekoliko olovnica već bilo na dnu gumenjaka, riba počinje divljati, olovnice proklizavaju kroz ruke i lupaju po prstima. Adrenalin je na zavidnoj razini, srce lupa, ruke se tresu a ja i dalje molim Boga da nešto ne zeznem. Povučem nekoliko metara pritom jasno osjećajući pumpanje i plivanje ribe, a onda ona silovito povuče par metara natrag. Kada sam dobar dio olovnica privukao pogledam dolje, ugledam obrise ribe, svijetlo plava boja, srebrna, Gof!, pomislih. Sada divljanje ribe postaje nemoguće, olovnice su mi skroz izbubale prste, nekoliko puta mi je izvukla po 6-7 metara, jednom sigurno 10-15. Kad sam je dovukao na nekih pet metara od broda ugledam prepoznatljive kose šare i vidim da se radi o palamidi.
Velika palamida
Procijenio sam ju na nekih 3 do 3 i pol kila, mada je svako procijenjivanje u toj situaciji nezahvalno (sto će se kasnije i pokazati) s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim i količinu adrenalina koji me pere. Kao i svaka plava riba, ova palamida je pokazivala sklonost podvlačenju pod brod posebno prema propeli mog Mercurya, pa mi se u jednom trenutku približila najlonom na manje od pola metra od propele. U tom trenutku me opalio takav strah, predinfarktno stanje, ali ostajem priseban i snažno zavezem i iskontroliram ribu te je dovučem do površine s bande gumenjaka. Sada dolazi najzanimljiviji dio. Niti imam opraru, niti imam kučmu. Sjetim se kako mi stari izvodi ludosti s velikim brancinima a gledao sam i kako to radi lampugi od 3 kg pa se sagnem preko bande gumenjaka, zaronim ruku u more i krenem prema palamidinim skrgama. Ma čak joj na kraju nisam ni ruku uvukao u škrge nego sam je samo obuhvatio rukom od ispod i ubacio u gumenjak. Tek
sam ja tada shvatio o kakvoj se nemani radi - 5,70 kg je bilo puno više nego što sam ja očekivao od prve ribe koju ću uloviti teškom panulom. A ona je samo mirno ležala, bez da se makla, svoj posljednji dah je ostavila u moru. Nitko u tom trenutku nije bio sretniji od mene, nitko mi taj smješak s lica nije mogao skinuti! Glisirao sam prema brodu pjevajući na sav glas držeći nogu na šugamanu s kojim sam pokrio palamidu. Poslije je opet počela kiša, ali mene nije bilo briga, cijeli dan sam bio savršeno zadovoljan. Moram priznati da sam cijelu panulu smrsio glisirajući s najlonom i olovnicama na podu gumenjaka. Danas kada gledam s distance, ta palamida je bila više slučajni ulov, ali meni dovoljna da vidim da je sve to moguće i da se nepovratno zarazim teškom panulom. Na red su došle akademske obaveze pa se te godine više nije izašlo na more. Druge godine, krajem zime sam sastavio malo bolju panulu. Prva je bila previše neozbiljna, počevši od motovila.
Nova panula
Kupio sam novo veliko lagano motovilo koje je moglo primiti puno najlona i odmotavati se velikom brzinom kada riba krene. Nakon pomnog promišljanja i proučavanja tuđih rasporeda do kojih sam uspio doći, sastavio sam panulu po svom rasporedu olovnica, s veličinom olova koja mi najviše paše za zubace (10 grama). Spomenuti raspored sam objavio već nekoliko puta, pa ćemo taj dio ovaj put preskočiti. Testirao sam je s mrtvom lignjom na terenu na kojem sam znao da nema zubataca, pogotovo u to doba. Znao sam da neću ništa uloviti ali sam sat-dva obilazio teren i “ubirao” sve tako da dobijem osjećaj za panulu, za dno... Da kad budem na pravom mjestu s pravom ješkom, možda nešto i ulovim. Na ljeto sam prvi put probao na terenu koji drži zubace. Opet iz gumenjaka, opet s krepanom lignjom, opet bez sondera. Sat vremena jednog jutra bilo je dovoljno da odustanem do jeseni. Jednostavno je bilo prevruće i vrlo teško za raditi u takvim uvjetima iz gumenjaka. Na jesen ću valjda biti u prilici loviti s pravim brodom, imati ću komocije, bit će liganja a riba bi trebala raditi. No problem je bio u tome što smo u jesenskom periodu stari i ja radili samo lignje i parangale. Večer je bila za lignje, a dan je bio u potpunosti podređen parangalima, nije bilo vremena za ništa drugo. Stari je tu bio krut, nije znao ništa o panuli i nije imao vjere u nju. Njemu su parangali bili siguran ulov, a ne tamo neko bezuspješno potezanje panule. Kada sam mu objašnjavao kako neki love, kako se to radi (u međuvremenu sam prikupio dosta informacija) - samo me blijedo gledao s nevjericom. Jedno rujansko jutro na moru smo u svitanje prije parangala lovili lignje. Jednu sam stavio u kanticu s morem. Plan je bio da ju malo provučemo na panuli
nakonšto bacimo parangale. Dok smo bacali parangale, lignja je u kantici ispustila crnilo, trebalo je hitno promijeniti more da ne ugine. Međutim, dok se baca parangal traje opsadno stanje, ja se ne smim maknut s timuna. Ma htio sam se maknuti sekund da joj promijenim more, ali odma je počela vika, klasična dalmatinska scena kad dvojica rade nešto na moru oko broda pa jedan (ja) podbaci a drugi poludi zbog toga. Tako sam morao ostaviti lignju da se udavi u vlastitom crnilu. Nekako nisam imao vjere u krepanu, a stari pogotovo, tako da smo propustili panulivanje tog dana. Sutradan totalna repriza - lignja u bujolu, odjednom baca crnilo. Ja na timunu dok se baca parangal po strmom braku. U jednom trenu se dižem i mijenjam lignji more. Ovaj je povampirio, ali ne želim propustiti zadnju priliku za potegnuti panulu, zato me nije brige ni za timun, ni za parangal, lignji brzo mijenjam more i spašavam ju. Parangal je brzo bio u moru i sada smo bili slobodni izgubiti uru vrimena na panulu. A vrime savršeno! Prekrasno sunce, jutro bez daška vjetra, korent lagano kuva, ma milina! Prva pošta koju odrađujemo je jedan neznatno izbočeni puntal uz otok. Na karti se izbočenje gotovo ne može primjetiti, uživo nešto lakše ali ga se teško može percipirati kao nekakvu devijaciju u terenu koja bi bila zanimljiva zubacima. Međutim, tekovina iskustva lova parangalom na ovom terenu je poznavanje podmorskog puntala (melure) na tom mjestu. Melura se sa 17 strmo spušta do 30 m, da bi poslije toga blago nastavila padati u dubinu. Upravo ta kosina koja je cijela izbočena u korenat je hranilište zubataca u toplijem dijelu godine.
Prvi car se pamti
Uzimam onu lignjicu iz bujola s morem, uspješno ju nadivam, lagano spuštam panulu u more i lov počinje! Polako klizimo i pretražujemo teren, malo ova dubina, malo ona. Nastojimo se držati dubine od nekih 22 metra. Pokušavam olovnicama pipati dno i držati ješku blizu dna. Mogu vam reći da u ovoj kombinaciji - sa sonderom i barkariolom koji brod drži stalno na istoj dubini - nije bilo teško loviti uz samo dno. Bio je to poseban filing, napokon sam osjećao da radim isto što i mnogi majstori koji su nekada lovili a da mi obični smrtnici za to nismo ni znali. Jasno se sjećam scene kako brod lagano klizi, osjećam panulu u ruci, prolazimo sasvim polako relativno blizu osunčane obale. Nakon 5 minuta pomalo sam već i zaboravio na 0,90 koji mi se iz ruke spuštao do površine koju je lagano parao. Pogled mi je počeo bježati prema kavecalima parangala koji su bili udaljeni samo pola milje dalje, kad me prenuo odlučan i kratak udarac ribe! Kontriram, odma vučem jedan metar, osjećam težinu ribe i tvrdo, ne odveć jako cimanje. Odmah sam znao da se radi o zubacu. Vučem polagano panulu, taktički tu i tamo malo popustim ribi kada traži, mada se nije jako opirala. Totalno skoncentriran na ono što radim, uredno slažem olovnicu po olovnicu na dno broda u kokpitu. Stari me pita
da mu dam da proba kako je to, ja se sve bojim da mu dam da nešto ne pogriješi. Ipak sam ja više znao o lovu zubaca panulom od njega, pa tako i o taktici izvlačenja. Sve me nekako strah, pa mu na kraju i nisam dao. - Mali je. - govorim starome, dok on ide u kabinu po kučmu. Nakon nekih 2 minute od udarca, ugledao sam predivnog zubaca na 7-8 metara ispod broda kako pliva okrenut na bok. Jasno se u bonaci ocrtavalo cijelo tijelo, sa svim obrisima. Malo još zavezemo i riba je na površini. Stari je na potezu - kučma para more i zaustavlja se u mesu ove predivne ribe, podiže ju preko bande broda. Ove dvije sekunde su mi se činile kao cijela vječnost. Nemate pojma (ustvari sigurno imate) kako sam strepio da se nešto loše ne dogodi. - Ma je vraga mali! - viče stari kad se zubo uredno smjestio u kokpitu. Teško je opisati sreću koja je nastala. Kristalno jasno se sjećam trenutka kada sam ga gledao onako predivnih boja i kad sam gledao onako uredno složenu panulu (olovnice) koju sam napravio sam. Tada vam je užitak još veći. Vaga je pokazala težinu ribe od 4,30 kg. E, sad ja vas pitam, tko je koga uhvatio, ja njega ili on mene? Svi znamo da je ovo drugo.
Ulovio me zubatac
Za dva tjedna za vikend ponovno idemo na more. Sada znam da ćemo opet panulivati, stari je napokon povjerovao, i on se lagano zarazio. Ono što je bila naša prednost kao početnici je to što smo već znali jako dobro loviti lignje (dok o iglicama nisam imao pojma). Mogli smo je uloviti i ljeti, a u ovom ranojesenskom periodu nam nikada nije bio problem uloviti barem deset komada, što bi trebalo biti dovoljno za ozbiljan lov. Dok su drugi panulaši-početnici muku mučili s lignjama, mi smo tu stepenicu u startu preskočili i mogli smo se odmah posvetiti samom lovu. Trebalo je preskočiti još jednu stepenicu, a to je održavanje ješke živom. Nemamo bazen za živu ješku pa se mučimo s kanticam i bujolima s morem. To je živa tlaka, kako ubaciš jednu lignju u bujol ostale koje su otprije u bujolu počnu ispuštati crnilo. Čim promijeniš more, opet ista priča. Uglavnom, prvo jutro, prekrasan dan, idemo na poziciju s pet liganja koje smo održali živima. Ovaj put dajem starome da panuliva jer znam da ako uhvati da ćemo ubuduće cijele ribolovne vijađe preorijentirati u panulivanje zubaca kao primarno - a to je ono što ja želim postići. Nismo počeli na istom mjestu kao zadnji put, nego na drugom puntaliću 200 metara zmorašnjije, a plan je bio da se spustimo prema onom mjestu gdje smo ga ulovili zadni put. Kad smo rastegli panulu, nismo prošli 15 metara kad ono - BUM! Stari vuče, dobar je komad sudeći po tome kako olovnice proklizavaju, ali nakon 3-4 metra ispadne. Šteta, nije lijep osjećaj ali idemo dalje. Nova lignja, sve isto, opet 15 metara nismo prošli, opet ista priča, udarac, stari vuče, ovaj put malo mudriji, ali nakon 5-6 metara opet se riba oslobađa. Majko mila! Vadimo panulu, kad na predvezu slomljena velika
kovana prokromska udica koja je imala funkciju klizne udice. Jednostavno ju je slomio i odšetao s komadom prokroma u vilici. Radilo se o Zebco prokromskoj udici oblikom sličnoj Mustadovim parangalkama. Ravna, s okom (ne uhom) na kraju. Poslije sam ih malo ispitivao i pokazale su da je prokrom od kojeg su napravljene dosta krt, tj. lako puca, ali opet tek kad kliještima jako pokušavam recimo zakriviti oko, što znači da je zub koji ju je slomio morao biti bolji komad. No, da se vratimo na priču, spuštamo opet panulu u more. Treća sreća, mislim se ja. Ovoga puta prolazimo skoro 200 metara terena, dolazimo na točku u kojoj smo zadnji puta ulovili cara i opet imamo udarac. Stari radi baš sve kako treba, izvlači ribu do pola nježno ali odlučno, ja taman izlazim iz kabine s kučmom ali riba opet ispada. Ljudi moji je li to moguće, rekao bi slavni komentator. Zubaci nas vode 3:0, “hat trick” nam zabijaju! Sad smo već isfrustrirani, ali ostaje nada u zadnje dvije lignje. Spuštam panulu, klizimo lagano, i onda vidim da je ona zadnja lignja u bujolu crkla. Prolazimo jedan đir u kojem ja lignju zabijam u dno i tako je ubijam. U to vrijeme nismo baš vjerovali u krepanu lignju, pa prestajemo loviti i pokušavamo parangalima spasiti dan (iako je dan tek počeo). Ujutro imamo samo dvije žive lignje, od kojih je jedna šlapa od 70 deka. Međutim, vrijeme je skroz drugačije, oblačno, korent je drugačiji pa riba ne radi. Opet smo se odlučili refati parangalima na kojima smo među ostalim našli arbuna precvikanog na pola od strane velikog zubaca. To je još pojačalo gorak okus jučerašnje pušione pa smo doma otišli pokisli i samo smo pričali lovačke priče na koje su svi gledali sa stanovitim nepovjerenjem.
Opet su nas razbucali
Sljedeći put dolazimo naoružani. Malo sam saznao više o kontri i drugim cakama. Predvezi su spremni, napravili smo i improvizirani bazen za živu ješku koji se poslije pokazao vrlo dobrim (opisan u Ribolovu na Jadranu iz travnja 2011. god.). Lignje su nas u petak navečer jako dobro krenule. Brzo smo napunili bazen s dvadesetak komada, pa smo zadovoljni rano otišli leći. Jutro je donijelo još nekoliko komada, i u zoru spuštamo panulu u more. Nakon 100 metara dobijam udarac. Velik je, mislim si. I bio je velik! Nakon silovitog udarca, nisam ga mogao okrenuti, a onda je počeo strahovito snažno vući. Najlon 0,70 to ne bi izdržao da sam zategnuo svom snagom. Jedva sam uspio uhvatiti motovilo (doslovno) prije nego mi je skoro 10 metara rezerve iscurilo iz zgrčenih prstiju. Motovilo se počelo vrtiti i nikako da stane. Zatežem snažno, najlon samo što ne pukne, i jedva ga uspijevam zaustaviti, ali samo na kratko. Prasac vuče još jače, krstareći između kamenja i posidonije tražeći pogodnu škrapu da se zavuče. I moje najcrnje misli su se nažalost obistinile. Povlačenje je odjednom stalo, odlažem motovilo sa strane, pokušavam vući i odmah skužim da je u škrapi. Ni tamo ni vamo! Šijamo, okrećemo se, polako vadimo višak panule dok se približavamo iznad mjesta gdje je ušao u grotu. Sjetim se dijela teksta iz Tonine knjige s ovom situacijom ali sa sretnim završetkom. Ali
i ja sam jako skeptičan, previše je tvrdo da bi se vjerovalo u dobar ishod. Dođemo iznad, probaj ovo, probaj ono, na kraju uspješno oslobađamo predvez iz grote, naravno bez ribe. Prasac je srednju udicu zadio u grotu i u tom trenutku mu je moj Mustad Platil 0,70 bio poput kakvog končića. Spasio je glavu samo sa zadnjom Ownericom u gubici. Po mojoj tadašnjoj procjeni imao je minimalno 8 kila. Danas, gledajući to s dosta iskustva, sigurno je bio preko 7, možda i 9 kg. Da mi se sada naći s ovim iskustvom u toj istoj situaciji, mislim da bih ga izvukao, ali bilo bi gusto. Danas imam osjećaj koliko mogu točno zadržavati, koliko amortizirati itd. Mislim da bih ga uz amortiziranje uspio zadržati da 0,70 ne pukne, ali ponavljam, bilo bi gusto. Gubitak ovog zubaca me dotukao u tom trenutku. - Zašto ne možemo uloviti zubaca? Kakva je to nesreća? Kome sam ja što ružno napravio? Sto sam ja Bogu skrivio? To su bile su samo neke od misli koje su mi se motale glavom, a nisu izostale prigodne psovke koje idu uz dalmatinski temperament u takvim situacijama. Ali ne gubimo nadu, pa valjda će nam se ovoliki trud isplatiti na kraju, uvijek smo ulovili kada smo bili uporni, nagradit će nas more i Bog. Ne treba odustajati, treba znati kada je najvažnije ostati uporan. Tješimo se i hladimo glavu s floskulama.
Napokon “odčepilo”
Šalu na stranu, riba je tu, radi, moramo uhvatiti. E pa tako je na kraju i bilo! Uslijedio je lov iz snova, pogotovo za početnike. Ovaj put stavljam predvez s rampinom i dvije udice. Kad je lignja došla u točku griza, osjetim snažni i konkretni ugriz gladnog jesenskog zubaca. Beskompromisno ju je zagucao a ja sam mu kontrirao. Počinje ludilo, riba se otima, ali ja jako držim i čupam, ne dam joj previše prostora. Ti si moj, ne dam te nikome, a najmanje škrapama na dnu. Brzo sam ga dovukao do površine gdje ga je stari dočekao s kučmom. Uslijedilo je poziranje i slikanje s ulovom, veliko olakšanje zbog ribe u brodu. Macan je bio težak 4,1 kg, a nakon ubacivanja u brod izrigao je mušuna od pola kile. Sljedeći prolaz je stari na panuli. Opet na istom mjestu udara riba, stari ga čupa konkretno ali s filingom da ne sili ko sivonja. Ja brodom lagano održavam brzinu od oko 1,5 milje i pravim lagani krug - tako se lakše riba kontrolira. Kada je isplivao blizu broda, prvi puta u životu sam u prilici zakučmati zubaca. Adrenalin me preplavio ali pogađam bez greške i novi car od 3,5 kg je u brodu. Opa, dva komada, pa to je ludilo! Opijeni od adrenalina, nakon kratke pauze nadivamo novu lignju i nastavljamo dalje. Na točki griza
riba više ne radi, prolazimo tri puta ali ništa. Ne poznajem dobro teren pa nakon točke griza još nastavljamo vući 300 metara dalje. Na jednom mjestu opet dobivam griz, kontriram i počinjem izvlačiti. Zubatac je jako divlji, mučim se da ga odlijepim od dna. Ipak, nakon nekog vremena je relativno poslušno krenuo gore a ja skupljam metre nategnutog naolovanog najlona. Na površinu izlazi car od rib težine 3 kg. Bio je izuzetno divlji za svoju kilažu, a i pokazuje temperament vrlo izraženom čeličnoplavom bojom tijela. Pravimo veliku pauzu za marendu (bolje reći ručak), odmor, nekoliko pivi za slavlje. Fotografiramo ribu s prvim mobitelima koji imaju kameru, slike su očajne ali tada ne znamo za bolje. Popodne istražujemo novu poštu - ravni plato na 22-25 m dubine, pokriven posidonijom i kamenim pločama, a plato se s jedne strane okomito lomi na 60 metara. Lovimo na platou uza sami rub loma, nadili smo malu lignjicu. Ja sam za timunom i vidim staroga kako se zavrzmao, a onda jako skosne i počne izvlačiti ribu. Nije nešto velika, ali se drugačije bori. Jedan dio puta je riba poslušna, a drugi dio snažno vozi u stranu. Na kraju na površinu izvlači gofa od 2 kg, feluna. Eto i njega!
Feluni i zubaci
Pošto u jesen mrak rano pada, odlučili smo prestati s lovom i krenuti na lignje. Prezadovoljni smo današnjim ulovom i nema razloga pohlepno forsirati. Ionako ćemo sutra opet loviti. Navečer i ujutro u zraku smo opet napunili bazen ješkom, tako da mirni spuštamo panulu u more. Na prvoj pošti se u prvom prolazu ništa ne događa, možda je još rano. Nećemo ponoviti prolaz nego samo nastavljamo do 150 m udaljene druge točke griza. Tu stari dobije griz ribe, brzo je vadi vani, tj. njega - feluna od 1,8 kg. Nastavljam ja s novom lignjom preko istog mjesta - i meni odmah udara riba. Drugačije mi izgleda od zubaca, i stvarno, vadim i ja svog prvog feluna iz mora, brata od ovog prvog. Ostajem na panuli u novom điru, pratim dno na strmini iznad koje sonder pokazuje ribu. Sunce je izašlo i obasjalo površinu mora. Pogled mi svako malo bježi na felune u bujolu koji još uvijek pušu škrgama. Prenuo me živčani udarac ribe, trese s druge strane k’o ludo, onda brzo potegne a ja kontriram. Nije velika riba ali je veliki gušt - u brod izlazi novi zubatac od 1,8 kg. Totalno je išaran okomitim prugama, predivna riba, ovaj je vrlo zanimljivo maskiran. Ćaća uzima panulu i nadiva zadnju lignju koja je živa, ostale su u bazenu neobjašnjivo pocrkale. Panula leti u more, namještamo se na točku griza ali neće da grize. Ponavljamo prolaz, ja i dalje za timunom, na starom
Humminbirdu pokušavam pratiti dubinu od 25 metara. Zainteresirali smo novog zubaca da zagrize, stari ga je stručno odlijepio od dna i pomalo ga otima iz zagrljaja dubine. Još jedna riba intenzivnih plavih leđa je poljubila površinu. Zubonju od 2,7 kg pospremamo u jaceru i zaključujemo kako je ovo što smo ulovili perverzija. Dosta je bilo i idemo doma sa osam riba. Za početnike je ovako ludi ulov velika motivacija za dalje, ali može biti i frustracija jer je to teško ponoviti, pogotovo kao početnik. Trebalo mi je gotovo dvije godine da ponovim ovako nešto, i tek su tada pravi ulovi počeli biti redoviti. Panula je veliki izvor zabave i zadovoljstva, ali može biti i velika patnja, trpiti sunce, valove, vlagu. Cijeli dan se peći na suncu i bonaci bez griza, izvaljati se na zimskoj tramuntani da ni povraćati ne možeš, probdjeti noći u ljetnoj vlazi tražeći lignje kojih nema. Na sve to mora biti spreman onaj koji želi dobro ispeći zanat. A danas i prije 7-8 godina je velika razlika ne samo u količini ribe nego i oprezu ribe. No zato kad opali prava riba, sve se zaboravi. Postoji samo riba koja se svim snagama bori za svoj život, vi opijeni adrenalinom i ruke koje se tresu dok ih tanki najlon reže do krvi. Zato su ovi zubaci ulovili mene a ne ja njih.
Napisao Marin Huzjak, snimili Marin Huzjak i Zdenko Huzjak