UVOD U jesenski ludi lov
UVOD U jesenski ludi lov
Preduga je bila ljetna pauza! Period u kojem te na panuli ubija sunce i njegova refleksija s morske površine. Vrućine koje ne daju živiti ni tebi ni ribi. U ovim vodama riba slabo grize u ljetnom periodu, koji se ove godine posebno produžio. Napokon je tome došao kraj, vrijeme je da ribi moraš popuštati da ti najlon ne bi otkinuo prst...
Ljeto se iskoristilo za guštanje, feštanje, izlaske, izlete po dalekim pučinskim otocima. Počeo sam roniti, u kratko vrime sam u par izleta s ekipom odradio Lastovo, Biševo, Brusnik, Svetac, Jabuku i Palagružu - jadranske top destinacije. Vrhunski izleti sve od reda, teško je opisati to guštanje u plodovima mora koje smo ulovili i pripremali za jelo u spartanskim uvjetima. Ali sam se zaželio panule, onog ludog lova u kojem točno znaš di treba ići, na kojoj dubini je riba, kad će udrit’. Da je riba toliko velika da joj moraš popuštat da ti debeli najlon ne izriže prste.
Za vikend zovu loše vrime - u petak i subotu jako jugo, u nedjelju jaka kiša i mišani vitrovi. Ipak, tjedan je bio za moj ukus malo prenaporan da bi se preko vikenda ostalo u gradu. Grga i ja se dogovaramo da odletimo doli njegovom gajetom u vikendicu u akvatoriju Dugog otoka. Ima par zaklonjenih pozicije gdje bi se moglo loviti. Poniti ćemo opremu za podvodni ribolov pa ćemo malo zaroniti ako bude grubo za panulu. A ako bude preružno, uvik možemo ostati u kući i guštati u spizi i piću. Mali porat u kojem se nalazi kuća je predivan. Ono je raj zemaljski i samo uopće biti na takvom mistu je privilegija. Ma znamo da će nas vrime pustiti bar malo da odradimo. Sami je početak listopada, ovih dana riba mora napokon proraditi i poluditi. Nakrcali smo gajetu stvarima i u petak popodne zaprašili doli. Ono što nas je iznenadilo je bonaca ko ulje, iako su zvali već dobro jugo. Ovo mi je najdrže jesensko
Gajetom po bonaci
vrime - bonaca i oblačno nebo, s visokim svijetlim oblacima. Sidim na provi i guštam, upijam mirise mora. Ne mogu vam opisati koje je to opuštanje, sav stres i obaveze ostavljam iza sebe. Posla je bilo toliko da se nije ni spavalo pa se u konačnici odlučujem izvaliti na krevet u gajeti, bar po ure ubit oko da budem normalan večeras na lignjama. U papirima od gajete piše da je izgrađena 1934. godine, jedna je od najstarijih i najboljih na Jadranu. Osam metara i nekoliko tona, a takva stabilnost se rijetko viđa - ne osjeća nikakve valove. Nakon dvi ure vožnje, ćakule, guštanja i odmora ulazimo u mali porat. S mora se ne može doživiti lipota, ali porat i onih par kućica kad ste tamo su neponovljivi ambijent. Gajeta je preglomazna, nezgodna i neupravljiva za sportski ribolov, zato ćemo koristiti kaić kojeg treba nabrzinu pripremiti. Dok ga ja paljam od vode, Grga montira bazen za lignje, donosi svoj i moj pribor.
Na lignjama
Na knap smo s vrimenom, a priprema kaića nam se odužila tako da kasnimo na lignje. Vozimo po bonaci prema deset-petnaest minuta udaljenoj pošti. Jugo je trebalo početi odavno, a još mu nema ni najmanje naznake. Na poziciju dolazimo na kraj sumraka - propustili smo najbolje. Da stvar bude gora, na udarnoj točki je usidren brod, lovi na lampu. Neka, mi ćemo odraditi svoje tu blizu. Palimo i mi lampu, a Grgu nagovaram da lovimo mojom novom tehnikom koja je hibrid više načina. U večerima kao što je ova daje najbolje lignju. Isprva malo nevoljko, ali ipak pristaje. Čim smo počeli dobijem lignju. Pa drugu. Sistem je klasični za lov na dnu, ali prezentacija cijelog sistema u moru je drugačija. S obzirom da ju tek usavršavam, ovu tehniku ću vam opisati neki drugi put. Ja lovim s olovom na dnu i dvije mrkve iznad, a Grga je pobornik peškafonda s mrkvom iznad. Za ovu moju tehniku je ipak bolje olovo pa dižem brzo treću i četvrtu lignju. Sada se već lakše diše pa mogu i njega zezat što još ništa nije diga’. Ali ubrzo i on odgovara, i to s dvi lignje odjednom! Lignje su se lovile jednim, recimo, ugodnim tempom, pa smo u 45 minuta skupili 10 komada. Tada su stale, i kad je prošlo 15 minuta da nismo digli niti
jednu, otišli smo na novu poštu, udaljenu 15 minuta vožnje. Večer je ugodna, meka, topla, bonaca bez daška vitra. Imamo već dovoljno liganja za odraditi ujutro nekoliko pošti panulom. Ipak, ove vode su bogate malim kantarima koji poput pirana sataru lignju na predvezu koja prođe pored njih. Lignje se jako brzo gube tako, nekada je za izgubiti 6-7 liganja dovoljno samo uru vrimena panulivanja. Triba se još malo potruditi s lignjama pa smo sutra mirni. Dolazimo u jednu polu uvalu i odmah spuštamo sistem, bez previše gubljenja vrimena. Prvih 10 minuta se ništa ne događa, pa se premještamo par metara pliće. I onda odmah udara jedna njemu, a dvije minute posli i meni. Obje su jako male, kakve većina panulaša smatra neupotrebljivima. Međutim, meni su najdraže male lignjice, njih uvik nešto ugrize. Nekada dok je bilo zubaca k’o škalje vrijedilo je pravilo da su najbolje velike lignje, međutim danas je situacija nešto drugačija. Još smo se malo tu zadržali i digli trinaestu lignju. Dok smo motali tunje s namjerom za doma, Grgi je nešto dobro udrilo na skosavicu. Čini mu se da je velika lignja, ali kasnije se počne trzati. Skužili smo da je to kaiš kojih u ovim vodama bude dosta i često lupaju na skosavicu.
Došao je vrlo nemiran na površinu a tek onda je poludio, onako karakteristično za njega. Izvukao ga je u kaić da ga otkači, a ja sam to iskoristio za nabaciti fotku, dvi. Kaiš je posli neozljeđen vraćen u more, a mi smo otišli u porat. Gladni smo, žedni (da, zaboravili smo u onoj žurbi poniti u kaić nešto za piće) a o svojoj neispavanosti neću ni pričati. Ipak, kada smo došli u porat, uzeli smo lampadinu i pregledali uz muliće da li ima kakva hobotnica, ne bi bilo loše napraviti salatu. Grga je zgrabio velike osti koje su bile naslonjene na maslinu u dvoru, a ja sam s lampadinom osvjetljavao i pregledavao dno uz muliće u portu. Na najdubljem dijelu uz mul na pijesku je rovala lipa trlja. Grga je polako osti spustio s površine do malo iznad trlje, zamahnuo i precizno ju pogodio. Preko lanće (drške) ostiju se jasno prenosio zvuk batrganja na dnu pogođene trlje. E ova će sutra ići u teću! Vidi se na nama nabrijanost i da nam u krvi fali pravog ribolova, čim mi ovako svaku priliku koristimo za nešto uloviti. Trlja je završila u jaceri, koju smo ukrcali u kaić zajedno s još dodatne opreme za sutrašnje panulivanje. Plan je da se dignemo u noći - pred jutro - i ako ne bude jako jugo da vozimo pola sata na rezervnu poziciju za lignje blizu pošte na kojoj ćemo početi panulivati. Navili smo satove na dogovorenu
Kaiš i trlja
uru a onda napali pancetu i sir. Dobro smo se nabubali i zalegli u krevete. Kod Grge u kući je najbolje spavanje na svitu. Takvu tišinu nigdi nisam čuo. Na selu se inače barem čuje zrikavac ili kakva glupa buba. No ovdje je tišina savršena, odmor zagarantiran. Tribalo mi je 15 sekundi da zaspem. Ujutro izlazim bos na rivicu isprid kuće. Još je mrak, a misečina obasjava bonacu na površini. Od juga ni j, skroz su fulali prognozu. Kako to obično biva, Grgu moram probuditi ja jer budilici to ne polazi za rukom. Dok se vozimo prema lignjama, površina se malo namreškala od laganog levanta. Ja vožnju koristim da se malo izvalim na kašun od motora (ne pitajte kako). U plitku valu dolazimo u prijelazu svitanja u zoru. Rastežemo skosavice za lov u pokretu i radimo dva bezuspješna kruga. U premještanju prema drugom boku vale Grga dobije jednu lignju. Dok ju izvlači ja polako vučem svoju skosavicu sebi, možda namamim paricu od ove lignje. Je, samo mene čeka, moš mislit. Kada se razdanilo izvukli smo se na 35 metara dubine, i tu sam s klasičnim sistemom za lov na dnu zakačio jednu veliku, a Grga je zakačio mrižu. Nekako je uspio otkačiti sistem bez gubitka pribora, i sada krećemo u teško panulivanje s ukupno 15 liganja.
Dvi panule odjednom
S obzirom da imamo relativno dosta liganja, probati ćemo vući dvije teške panule iz ruke, svatko svoju. Pozicija na kojoj lovimo je fenomenalna, mada lokalna ekipa zadnjih dana tu nije uspila ništa uloviti jer riba još nije počela raditi. Nadio je svak svoju lignju pa spuštamo paralelno dvije panule u more. Pokušavamo naštelati brzinu koja će obojici odgovarati. Pritom se sva’ko pokušava prilagoditi ispuštanjem panule u more ili skraćivanjem najlona u moru. Pipkamo dno i pazimo da smo u prvih 4 metra od dna, a panulivamo po jednoj strmini prateći dubine između 29 i 32 metra. Na jednom dijelu dolazimo na rub koji se lomi na 55 metara dubine, da bi se odatle dno lagano spuštalo sve do 70 metara. Na tom rubu mi kantari počinju tuckati po glavi i rakovima lignje, pa sam jedva dočekao da padenm panulom na 55. Idemo niz korent pa mogu raditi i tako duboko bez dodatnog otežanja. U okretanju prema nazad mi nešto jednom kratko udari lignju. To može biti zubac ili pagar blizu kile. Međutim, više se ne vraća pa zaključujem da se radi o zubacu jer je pagar puno proždrljiviji pa se uvijek vrati. Kada sam panulu izvadio da vidim kakva je situacija, lignja je bila bez glave. Sada vadi i Grga svoju panulu, tako da se premještamo na početak pozicije da bi opet mogli panulivati niz korent. U novom điru opet čujem kantare, ali su ovoga put suzdržaniji. Spuštam
panulu ispod ruba, i opet mi nešto samo jednom kratko udari lignju. Sada puštam sistem da padne na dno, da pokušam isprovocirati ribu da sama uzme ješku s dna. Ali ne badiva me, i opet sam prisiljen sve izvući vanka da vidim što je na stvari. Ovoga puta puštam Grgu da odradi poziciju do kraja, ali ni njega neće. Ma nisam ja ni očekivao neki ludi lov, al eto, bilo bi lipo dići jednu dobru ribu. Kasnije, u trećem prolazu na rubu meni počinje lupati malo jači kantar. Puštam ga da grize, a kada je potegao onda sam mu kontrirao i zakačio se. Kako ga izvlačim vanka, tako mi se čini po trzajima da to nije on. Svaka riba ima svoj način borbe i pokušaja oslobađanja od udice, a ovo me najviše podsjeća na podlanicu. Kako sam najavio, tako je i bilo - lipa kraljica je izašla na površinu. Dobro je zakačena pa je samo podižem i ubacujem priko bande u brod. Kantaruša joj je zabijena u sami kut usana, jedva sam joj je izvadio. Nakon što sam nabacio par fotkica, pospremili smo je u led da pravi društvo onoj trlji od sinoć. Sudbina joj je zapečaćena, ili što bi rekao Grga - zapečena! U sljedećem điru osjetim lagani griz, pa malo zatrese, pa opet konkkretniji griz i lagano ponese - ma vidi se da nije zubac al’ kontriram i osjetim neku glupost na panuli. Otežalo je, a tu i tamo se čuje trzaj. I ovdje prepoznajem krivca unaprijed - sigurno je ranj.
Ranj ubio lignju
S 35 metara dubine izvlačim otrovnu opasnost od cca 30 deka, ubacujem ga u bujol i drškom od kučme mu razbijam glavu. Kada se smirio, skidam ga s velike udice koju je progutao i bacam ga u more. Grga sve to flegmatično gleda, imamo iste stavove oko ranja. Često me ljudi u čudu pitaju zašto ranja bacam u more.
- On ti je super, za brudet prva liga, to je odlična riba. Je, slažem se, al kad nema bolje. Ja sam orijentiran na lov kapitalne ribe, velikog zubaca, eventualno gofa, a ranj me uopće ne zanima. Ne da mi se gubiti dragocjeno vrime na angažman oko ranja, na rezanje bodlji, na njegovo pospremanje u led. Onda ga dva dana na moru moram premještati po ledenici, a i s onom sluzi sve zasmrdi. Radije ga bacim nazad u more i čekam pravu ribu. Ne slažem se sa stavovima “kad je već ubijen onda ga je bolje uzeti“, jer ja te stvari ne gledam s materijalističkog stajališta nego s aspekta biologije mora. Moru je korisnije vratit nazad mrtvog ranja (kojeg će pojesti druge ribe) nego mu ga potpuno uzeti. Uostalom, ne moramo baš sve iz mora uzimati. Ima onih koji kada nakon par sati ne ulove ništa na panulu, zadnja dva sata prije odlaska doma stanu na tunju da “spase dan“. Nikako mi nije jasno to spuštanje ljestvice sa zubaca na bugve i kneze. Te ribe me ne zanimaju, tražim jednu ribu, ali pravu, koja će me namučiti i koja će mi pružiti veliko zadovoljstvo. Tu otprilike vidim bit sportskog ribolova. Ranj je samo ubio lignju i pojeo joj
jedan krak. Još je cijela dobra, ima odličnu boju, pa je popravljam na predvezu i spuštam nazad u more dok Grga nastavlja s panulivanjem prateći cilo vrime teren. Izvukli smo se vani na 70 metara, tu zna biti veliki gof. Sonder ne pokazuje ništa značajno, nismo te sriće danas. Kada smo se vratili na pliće, opet mi nešto zatrese lignju. Ovo je garant mali zubac koji nema volje, vidi se po načinu griza, ali i po tome da se nije vratio. Dižem gore još jednu obezglavljenu lignju, a Grga se čudi kako njemu ništa živo ne grize. Naravno, tu činjenicu sam zlouporabio za prijeteljsko ruganje i bockanje. Počelo je lagano jugo, s 24 sata zakašnjenja. Nakon neuspjelog đira, premještamo se na jedan neoznačeni brak posebne konfiguracije. Brak se sa svih strana diže okomitim zidom sa 65 na 52 metra, da bi onda zaravnao na ploču promjera nekih 70 metara. Ploča se samo blago diže prema sredini na kojoj je dubina 44 metra. Manji zubac se ulovi oko tog vrha, veći po rubu ploče pored onog loma. Ispod zida na 65 m i dublje su zubaci po ružnom vremenu i na prijelazu zime u proljeće, ali onda budu kapitalnih dimenzija. Govorimo o ribama od 8 i više kila. Dva puta smo ga prošli preko najizglednijih točaka, a rezultat je prvo jedno međusobno zapetljevanje dviju panula a onda i gubitak Grginog predveza i olova. Mičemo se odatle i vozimo lagano prema doma, tu ćemo odraditi još tri pozicije blizu kuće.
Diglo se jugo
Najprije odrađujemo jedan vrlo strmi puntal. Tu sam dosta lovio manje zubace do 4 kg, a mnogi su digli i onog velikog od 9-10 kg. Na poziciji se ili dobije griz zubaca ili, puno češće kantar stuče lignju. Nekada su kantari bili veliki, pa bi se ulovilo lipih komada. Danas je sve to sića, svaki drugi je ispod 30 deka pa ga vratim nazad u more. Vučemo paraleno dvije panule po nekih 34 m dubine, kad smo došli negdje oko točke griza počinje mi kantar sustavno masakrirati lignju. Opet se čudimo kako to da samo meni grize riba, i nekako dolazimo do zaključka da riba danas radije udara na onu ješku koja je dalje iza broda. Grgi je panula okomitije u moru, ima više olova jer je prilagođena za ova spuštanja ispod ruba do 70 m dubine. Moja je idealna za đireve od 20 do 40 m, iako se s puno ispuštenog najlona i sporom vožnjom može solidno odraditi i na 60 metara. U trenutku kada sam počeo izvlačiti panulu da predvez oslobodim od plašta lignje ili onog što je od nje ostalo, Grgi zapinje panula i mora se vratiti natrag. Skuplja u brod panulu dok vozi prema mistu zadiva. Potrebno je doći točno iznad da bi se otkačila. Čim smo se namjestili iznad, težina dna popušta i panulu izvlači u brod. Jugo se sada već raspuhalo, nije jako ali više nije ni slabo. Bižimo lagano prema doma pa ćemo popodne malo roniti u kraju. Kada već ne rade zubaci barem da kakvog brancina ubijemo šuljom u zapjenjenom kraju. Prolazimo usput dva đira preko jednog neoznačenog braka. Rad je dubok, zimski, pa se puštamo da nas jugo
lagano prenese preko vrha tako da klizimo što sporije i tako provociramo predatore. Na samom vrhu kantarići lagano tuckaju, ali ni oni više nemaju volje. U drugom điru smo brak lagano okružili vozeći motorom, opet bez uspjeha. Jugo počinje lagano pjeniti stvarajući krijeste na valovima. Vucaramo se prema doma i odlučujemo očajnički pokušati na zadnjem puntalu prije porta. Punta je školski primjer pozicije kakvu volim. Kratka, isturena, relativno strma ali ne previše. Po dnu je posidonia išarana kamenim pločama. Ulovi se tu kantar, felun, arbun a glavna lovina je zubac. Nekada ih je bilo krcato, sada se samo povremeno ulovi. U bazenu su od živih liganja ostale samo dosta velike, a njih nikako ne volim. Zato uzimam manju krepanu lignju i lipo je nadivam da se ne vrti. U prvom prolazu klizimo lagano niz jugo po nekih 35 metara. Grgi nešto ugrize i počne tresti, vjerojatno veliki kantar. Pustio je i ne vraća mu se više. Jugo je totalno zeznulo stvar, riba uopće nema volju. Okrećemo se bez vađenja panule, samo sam ja svoju malo skratio da se ne zapetljamo. Sada idemo malo brže i malo dublje, po nekih 37-38 metara. Imam manje olova pa moram ispustiti čak 100 metara tunje u more da bih bio blizu dna. Moja lignja je krepana, ali to me ne dira previše, vjerujem joj i takvoj. Zadnji je prolaz prema kući, jugo se dobro diglo, već smo se pomirili s neuspjehom i ronjenjem da se spasi dan.
Kada je lignja bila negdje razom špica puntala, riba ju je konkretno zgrabila, i samo brzo krenula s njom put nazad. Bez kontre sam ispustio i ispratio iz ruke čak 3-4 metra najlona a onda sam kontrirao iz sve snage. Udica se zabila u tvrdo ždrijelo ribe koja je podivljala. Silovito i beskompromisno je krenula velikom brzinom. Predvez mi je oslabljen i odmah popuštam, inače bi sve puklo. 20 metara rezervnog najlona pod nogama u kaiću je iscurilo u more u roku od 3-4 sekunde. Jedva sam zgrabio motovilo s kojeg sam za bijesnom ribom ispratio još 10-15 metara najlona. Napokon zaustavljam ribu i okrećem prema sebi, osjećam ukopano veliko tijelo. Tada još jednom krene snažno, ali jednolično - to mora da je veći gof. More nam je dalo priliku da ipak doma ne odemo praznih ruku. Borba s ovako velikom ribom je privilegija i treba sve odraditi jako pametno i oprezno da je ne izgubimo. Predvez je oštećen i ne smijem forsirati, ali i dugotrajna borba s većim gofom može rezultirati prepilanim predvezom. Gof u čeljusit ima niz sitnih zubića koji zdravom debljem najlonu uglavnom ne škode, ali oštećeni, već načeti najlon predveza mogu napilati do kraja. Grga brzo izvlači svoju panulu da nam se ne zamrse i takve još više smanje šanse za uspjeh. Kada je izvukao lignju imao je što
Mrcina u zadnjem prolazu
vidjeti. Ono što mu je grizlo u prošlom prolazu nije bio kantar nego zubac koji je veću lignju izmasakrirao do neprepoznatljivosti. Ja u oprezu jedva pomičem ribu, a nakon povučenih par metara, opet silovito kreće i izvlači mi još 4-5 metara. Cijelo vrijeme se ponaša tipično za gofa - vozi lagano u stranu i kako ga povlačim ide lagano ali sigurno prema brodu, ali svakih 7-8 sekundi jako mlatne glavom i izvuče mi po metar najlona. U trenutku kada sam ga prvi put okrenuo prema sebi dijelilo nas je ukupno nekih 140 metara najlona, što osnove što predveza. Sada me već poslušno prati, mada je sve jako nategnuto, vidi se da je riba prava, ali ju je teško procijeniti. Izvlačim bez stajanja, dugo to traje na takvu daljinu, a Grga mi vozi u laganom krugu da ribu držimo nategnutu ali da ju lakše kontroliramo i skraćujemo put. Zadnjih 40 metara ide gotovo bez opiranja i tu mi postaje sumnjivo. Kod zadnjih olovica je recimo trenutak kad bi gof koji se nije previše ludirao na početku trebao poluditi, kad ugleda brod i jasno osjeti vibracije motora. Međutim, riba ide sve lakše i lakše gore, što može značiti samo to da na tunji imamo velikog zubaca. Svojom pojavom na površini 10 metara iza broda je to i potvrdio. Prekrasan veliki zubac se presijavao na suncu u valovima od juga.
Zubačina od 8,5 kg
Strepim još nekoliko sekundi dok ga privlačim, mada mu je želudac pod pritiksom izašao na usta. Grga ga je stručno dočekao kučmom i ubacio u brod. Pari mi ogroman, nisam od kraja zime digao velikog zubaca. Koja sreća, kakvo veselje! Nevjerojatni preokret u rapoloženju u samo četiri minute. Bili smo totalno pokisli u zadnjem prolazu, ne nadajući se uopće ikakvom ulovu, a sada ne mogu opisati koje zadovoljstvo osjećamo zbog ulova ovako kapitalne ribe. Leđa su mu prekrasne plave metalne boje, glava nježno roze. Dobro je zakačen jednom udicom u kut usana, a drugom u dnu ždrijela kod škržnih resica. Dok ga držim na kučmi Grga me slika. Riba se svako malo batrga, teška je i izdužena pa ju nije lako držati, a pritom sluz i krv štrapaju na sve strane. Ma može sada krvariti po meni koliko ‘oće, e! Koji je gušt držati ovako veliku ribu nakon ljetne pauze! Sad smo totalno nabrijani i nema nam još doma. Zubaca smo jedva privremeno samo nagurali u ledenicu. Puni elana i volje smo prošli tuda još četiri prolaza. Kako riba više nije tila gristi, idemo doma odmoriti i napraviti jedan pravi ručak. U portu nas dočekuku feluni koji neumorno ganjaju gavune. Vidimo i jednu ženku brancina od blizu po kile kako zainteresirano prati gavune. Vadim iz jacere onu trlju, podalnicu i nekoliko liganja. Dok ja to čistim, Grga je uzeo masku, peraje i pušku -
zaintrigirao ga je onaj brancin. Bacio se u more onako bez odijela nabrzinu, more je još toplo. Ja sam očistio trlju i podlanicu, a lignje ćemo spremati neočišćene - sa crnilom. Teću s vodom stavljam na vatru i prvo unutra stavljam lignje, jer im triba malo dulje. U taj tren čujem Grgu kako viče iz mora.
Dolazim na mulić a on mi dobacuje onog brancina. Pogodio ga je visoko u leđa, nije mu oštećen niti jedan vitalni organ. Pazite sad ovo - uzimam ribu od skoro po kila, ekspresno mu čistim ljuske naživo. Kad sam mu krenuo vaditi utrobu još je bio skroz živ i skakao po mulu. Izvukao sam mu škrge s utrobom za 15 sekundi, prepolovio ga da lakše stane u teću i brzo bacio s onom trljom i podlanicom u uzavrelu vodu u kojoj su se lignje već malo obarile. Ne znam može li riba biti friškija, od uginuća je prošlo doslovno manje od minute. U taj tren Grga opet viče, ja dolazim doli na mul a eto ti njega sa škrpinom od 90 deka. Pričao nam je o jednom kamenu usred velike pješčane ravnice tu isprid kuće. Kako on tu svaki puta iz vrše donese i istrese male škrpine, a onda dođe 2-3 puta godišnje i ubije puškom veću škrpinu. Uvijek smo ga pomalo čudno gledali, to nam je više zvučalo kao dobra lovačka. Međutim, evo sad se iskazao s ribom od skoro kilogram. Brzo škrpinu zaranjam u jaceru s ledom, Grga se suši a ja teću s ribom skidam s vatre.
Lešada iz snova
Iskrcao sam onu ribu i lignje na oval. Donio sam sve za drveni stol na mulu metar od mora, s pogledom na dugootočki arhipelag. Sve sam dobro posolio, zalio maslinovim uljem. Potom uimam nož i režem lignje da se crnilo razlije i pomiješa s uljem. Taj šug vam ne mogu opisati, taj miks crnila, maslinovog ulja i ono malo sluzi što je friška riba ispustila iz sebe. To je jednostavno savršenstvo. Nakon što smo prvo malo gucnuli bevande da nam optvori apetit, najprije smo napali onog brancina paralelno s lignjama. Zamusili smo se oko usta, al baš nas briga, guštamo ko prasci u ovom savršenom ambijentu s prekrasnim pogledom. U malo prekrasnom portu nema nikoga - sami smo u totalnom miru. Jesti brancina ulovljenog prije 10 minuta, na mulu metar od mora, s ovakvim pogledom - ma kakvi Maldivi, Bahami, Sejšeli, ko ovo more platit’. Ovo ko ne proba ne može razumit. Posli su platili podlanica i trlja, naravno pojačani lignjama. Izili smo mi tu skoro dva kila materijala, a na ovalu nije ostala ni kap ulja. Osjećamo se kao da blagujemo u Odisejevo doba na nekom pustom otoku Egejskog mora. A u jaceri imamo ribu kiklopskih dimenzija.
Uvatila nas je lagana fjaka, odmaramo na mulu uz bevandu, guštamo i komentiramo današnji lov. Fjaka nam se odužila pa opet predvečer kasnimo na lignje. Dolaimo u sumrak u jednu veliku valu, tu su još tri broda. U prvih par minuta tehnikom peškafondo bez peškafonda dižemo dva komada, velike lignje. Grga danas radi isto bez peškafonda, dojadilo mu je sinoć čišćenje iglica od trave. Međutim, nakon te dvi lignje sve je stalo, vidim da ni drugima nije bolje. Brzo smo reagirali i uvukli se u kraj za lov skosavicom u pokretu. Tehnika koju samo stari prakticiraju, mlađe generacije ribolovaca nemaju o njoj pojma. Tehnika je zahtjevna, ali u mnogim situacijama najučinkovitija i često spasi stvar. I zaista, daje nam u kratko vrijeme čak sedam liganja, dok su drugi kaići klasičnim lovom na dnu ostali kratkih rukava. Kada je pao mrak upalile su se lampe, ali lignje nemaju volju. Odlazimo na drugu poziciju gdje na jedvite jade skupljamo dvije male lignje i jednu sipicu. Jugo se dosta smirlilo, a i dalje je u padu. Premoreni od cjelodnevnog manitanja i guštom ispunjenom danu, kada smo došli doma pozaspali smo k’o klade.
Pozišn od gofa
Satove smo navili dosta rano, tako da u svitanje dođemo na sat vremena udaljenu poziciju koja u ovo doba godine zna dati velikog gofa. Po putu nas prati totalna bonaca, iako je trebalo biti vjetrovito. Loš odabir pozicije za lignje u jutarnju zraku nas nije nagradio, ali i nešto nije u redu u moru jer smo trebali dići barem jednu. Nema veze, rastežemo panulu na poziciji za gofa - strmi puntal s velikim škrapetinama na dnu. Ima i velikih zubataca, ali su nešto sramežljivi zadnje dvije godine. Previše panula tuda prolazi. Najprije su nas izneredila dva zadivanja. Onda je počeo puhati neki vrlo neugodan zapadnjak, oštar a pun vlage. Nije ni tramuntana, ni pulenat ni maestral. Ovo je nešto posebno, s posebnim karakteristikama i uzrokom nastanka. Vrime se zažugavilo i smračilo, digli su se dobri valovi - nećemo dobiti ribu. Odmah smo odlučili krenuti lagano put doma, pa usput odraditi par pozicija u zaklonu i poluzaklonu. Prolazimo neke moje davne pozicije gdje sam se nalovio riba, pretežito zubataca, feluna, kantara. Na te tri pozicije sam ulovio bar trideset komada pagara od 40 deka do 1,2 kg. Međutim, vrime je toliko loše da riba jednostavno ne radi. Prolazimo i neke jučerašnje pozicije, sve bez uspjeha. Ovu negrizicu rješavamo dobrom zafrkancijom uz bevandu. Inače za vrijeme ribolova ne pijem, niti jednu čašu. Al’ danas je takav dan da je ovo vrime do
ure od griza bolje prikratit na ugodan način. Za to vrime Grga lovi jednog kanjca na panulu.
Zafrkavam ga da mu je to prva riba u tri dana, a ovaj na to frkne kanjca priko bande galebima. Nakon što su nas sve pozicije izdale, dolazimo pred kuću na poštu koja nam je jučer dala ribu. Većina normalnih (čitaj pohlepnih) ljudi bi nakon jučerašnjeg ulova ujutro prvo krenuli raditi tu poziciju silujući je do kraja, s obzirom da nigdje drugdje riba ne radi. Mi to ne volimo. Radije volim proći puno terena, istraživati nove pošte, a ove koje daju ribu rotirati i odmarati. Nekako smo se složili da nas tu čeka još jedna riba s kojom ćemo spasiti dan ako pođe po zlu. A pošlo je, haha. Danas Grga koristi lakšu a ja težu panulu.
Dao sam mu neki Yo-Zuri fluorokarbonski predvez. Čim je njegova lignja došla razom špica puntala na 34 metra, riba mu je silovito zgrabila, popustio joj je da zaguca i jako kontrirao. Zubac mu je podivljao i krenuo čupati najlon iz ruke. Upozoravam ga da je najlon lošiji pa da mu popušta da ne pokida. Ali riba je stvarno velika, izvukao mu je oko 20-25 metara najlona. Taman kada ga je okrenuo, sve se olabavilo.
Pokidao fluorokarbon
Grga bijesan izvlači najlon i vidi da ga je riba prepilala na stijene, jasno se vide tragovi i jako stanjen fluorokarbon oko mjesta gdje je puklo. Sa zubacima je uvijek dvosjekli mač. Ako mu previše popuštaš onda ode u škrapu i stijene. Ako ne popuštaš slabiji najlon pukne kod velikih riba.
Ovdje sam ja kriv jer sam ga tentao da mu popušta, a ipak bi ga bio i ovaj najlon izdržao na silu. Ali ne volim taj fluorokarbon bas zbog toga što je neotporan na abraziju. Upravo njegovu, tobože otpornost, ističu kao prednost u odnosu na obični monofilamant, no to uopće nije istina. To je običan marketinški trik, a ribolovci to ponavljaju k’o papige bez imalo kritike i studiozne provjere na terenu. Reklama o otpornosti na abraziju se zasniva samo na tome što je FC krut i na dodir puno tvrđi od monofilamenta. Međutim, takve je strukture da se, čim se na njega djeluje većom silom i oštrim predmetima, počne rascvitavati i puca k’o staklo. Užasno smo ljuti, ne mičemo se s pozicije nego nastavljamo panulivati. Dajem Grgi da napravi predvez od drugog, puno kvalitetnijeg ali i debljeg fluorokarbona - Prologic Savagegear FC 80 lbs (0,90 mm). Nakon 3-4 neuspješna prolaza smo jako razočarani jer je riba stala i vidimo da nećemo više dobiti griz. Prolazimo dublje i pliće, s malom živom lignjom, velikom živom, krepanima velikima i
malima, čak s onom sipicom. Na kraju, u zadnjem prolazu Grga skida sipu i stavlja veliku živu lignju. Prolazimo dosta duboko, po nekih 40 metara. Ništa se ne događa i razočarani zavezemo prema dubini. Ja sam već počeo namatati svoju panulu. Kad je Grgina lignja došla na ravnicu na 45 metara, uzeo je motovilo i napravio prvi namotaj. U taj tren vidim da je zastao, vidim mu po motu ruke da mu mu grize prava riba, popušta mu 2 metra i onda iz sve snege kontrira. Opet zubatac, opet jako divlji. Doli je neko jako temperamentno jato. Grga mu ovoga puta pokušava ne popuštati, međutim ovaj mu para ruke pa mu ipak popušta kratko po metar kako traži. Nakon 20 sekundi bjesomučnog divljanja, Grga ga je uspio izvrnuti, okrenuti na silu prema sebi i potegnuti nekoliko metara da ga mjehur dezorijentira.
Mjehur je na dubini pod pritiskom, a kad se diže u pliće slojeve ekspandira i istiskuje plin u želudac koji se izvrne naopako kroz usta. Vozim u laganom krugu da kompanjonu olakšam izvlačenje. Danas on ima jako puno panule ispuštene u more, pa izvlačenje traje čak 2,5 - minute (inače zubace čupamo van puno brže). Strepimo da se ne otkači, ali ga napokon ugledamo kako se iza broda u dubini presijava u svojim predivnim bojama. Grga ga dovlači po boku broda, ja ga s krme krvnički zakučmam da se malo iživim.
Gol u ‘94. minuti
A jesmo sritne guzice! Doslovno u zadnjoj sekundi lova nam je udario. Izgleda da je stvarno bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće. Veliki zubatac od 6,5 kg krasi pod kaića. Lipo ga je viditi kako leži i puše škrgama a u pozadini dvi skroz razmotane i složene panule na tako malo prostora. Malo smo se poslikali s ovom predivnom beštijom, nekon što smo mu iz ralja izvukli udice koje su se sve vrlo sigurno pozabijale. Provrtili smo se tuda još dva-tri đira da vidimo jesu li proradili, ali bez uspjeha. Ovoga je nekako isprovocirala lignja koja se na kraju skroz polako uz dno spuštala u podnožje punte. Presretni se vraćamo u porat i posrememo kuću i stvari za put doma, malo se slikivamo s ribom. Vruće je pa se na kraju bacamo u more, a Grga mi pokazuje tu poziciju
isprid kuće sa škrpinama. Radi se zapravo o jednom bunaru, svugdje okolo je
nepregledna pješčana ravnica, a ovo je na 7-8 metara dubine skupina kamenja promjera 4 metra usred koje je doslovno velika tamna rupa promjera pola metra kojoj se ne vidi dno. Svuda uokolo po tim kamenjima su razbacane male škrpinice, njih 5-6. S obzirom da je bilo oblačno, velika je bila negdje zavučena u buži. Ostaviti ćemo je za drugi puta, a mi lagano vozimo put doma puni dojmova. Bio je ovo pravi uvod u ludi jesenski lov koji slijedi. Svaki izlet s Grgom je nezaboravan, a ovaj me je toliko uspio opustiti i psihički odmoriti da je to neprocjenjivo. I zato ti frende hvala.
Napisao Marin Huzjak, snimili Marin Huzjak i Grga Špralja