Big game
Sa smanjenjem količine tuna u Sredozemnomu moru i njegovim zaljevima poput Jadranskoga, kao i smanjenjem veličine onih koje se još love, interes fanatika tunolova okrenuo se prema primjercima koji su se odbili od jata, pa samotnjački lutaju modrim dubinama. Tune lutalice izuzetan su izazov napaljenim „biggejmašima“, kako zbog svojih trofejnih dimenzija, tako i po neizvjesnosti ulova
U potrazi za tunama lutalicama
Tune u Sredozemnomu moru još uvijek ima, rekreacijski ribolovci tvrde značajno više nego što kaže znanost. Naime, kad tune ne bi bilo više nego što govore ljudi iz raznih instituta za biologiju mora, onda bi susreti s njom već bili zašli u područje legende. Činjenica je, međutim, i da se u privrednom tunolovu odobrena kvota ispuni u tjedan dana, kao i da nema natjecanja u „big gameu“, a ni individualnih izlazaka u potragu za tom fenomenalnom modrom ribom, za kojih se ribolovci vraćaju ne osjetivši euforiju uspjeha, pardon, barem neki od njih. U čemu je onda tajna?
Čini se da su u pravu poklonici sportsko-rekreacijskog tunolova s juga talijanske čizme koji tvrde da, po njihovom iskustvu posljednjih godina, u
području od Napuljskog zaljeva, pa oko juga Apeninskog poluotoka do visine otočja Tremiti (dakle do hrvatskih teritorijalnih voda oko Palagruže) tune ima, ali na dubinama do kojih ne dopiru privredni tunolovni alati, pa ni udice većine „biggejmaša“: da se ona kreće dubinama između 1000 i 2000 metara, osobito ona manja koja plovi u jatima, slijedeći migracijske puteve srdele, inćuna, skuše... dok se veliki primjerci, osamljenici, nalaze i u dubinama do 1000 metara. Stoga ih je teže naći, jer su raspršeni velikim morskim prostranstvom, a njihove sezonske seobe otimaju se ustaljenim stajalištima znanstvenika, tako da je polazak na trofejnu tunu postao zaista ekspedicija u nepoznato.
Tuna – sjedilačka riba?!
Još je nešto značajno za sportsko-rekreacijski lov tune zamijećeno posljednjih godina: tune težine do 40 kg, dakle one koje najčešće žive u jatima, ne hrane se isključivo sitnom plavom ribom, kao ranije, dok
je nje bilo u danas nezamislivim količinama nego i lignjama, kozicama i drugim morskim organizmima, koji se zadržavaju u nekim područjima, pa tako i tune migriraju manje i sporije nego ranije. Time se objašnjava činjenica da je tuna postala „sjedilačka riba“ u nekim zonama, pa tako i na srednjem Jadranu, od (otprilike) visine Lastovskog arhipelaga do područja Jabuke, premda su zabilježeni upravo ulovi tuna koje žive u jatima i sjevernije, sve do visine Istre. Prije desetak godina na jednom natjecanju u Jezerima je ulovljena plavoperajna tuna od jednog kilograma, koju je autor ovog članka snimio fotoaparatom. Nadalje, postoji u Jadranu, navodno već u značajnim količinama i „dovučena“ tuna, ona koja nije prirodno migrirala, nego doplivala slijedeći zarobljenu u kavezima, koju sjevernoafrički ribari love i prodaju našim uzgajivačima. Te tune, neulovljene pripadnice istoga jata, dođu za zatočenima u Jadran i zadržavaju se u blizini tovilišta, hraneći se dijelom i ribom koja propadne kroz mreže kaveza posebice su se tunolovci srednje dalmacije već izvještili u lovu tuna koje „dolaze na doručak“ oko uzgajališta. S njima se, međutim, događa nešto zanimljivo. Čim prerastu veličinu koja ih „drži“ u jatu i kad im opadne instinkt za lov u čoporu one se osamljuju i lutaju okolnim područjem u potrazi za hranom i to jednako jureći pučinom kao i prilazeći obali gdje napadaju srdelu, lignje i ostali plijen.
Ali, naći tunu lutalicu pothvat je ravan pronalasku igle u plastu sijena. Treba pretražiti veliko područje, provesti sate i sate na pučini brumajući i povlačeći mamce ... jer vam ni u jednoj lučkoj kapetaniji, kad pribavljate dozvolu za lov tune, neće izdati i jamstvo da ćete ju uopće vidjeti na zaslonu fishfindera, a nekmoli uloviti. Zato vam sugeriramo da se na tunu zaputite dobro opremljeni varalicama: velikim imitacijama skuše i obavezno „crvenoglavim čudovištem“, te također bogatim arsenalom imitacija lignje, i to s metalnom glavom s rupicama kroz koje struji morska voda, odnosno pjena, izvanredno dobro privlačeći velike predatore, o kojima smo pisali prije nekog vremena. Naime, povlačeći varalice brzinom od 5 do 7 čvorova – za one kategorije minnows – odnosno od 7 do 10 čvorova, kad teglite površinske, možete tijekom dana pretražiti dovoljno veliko područje da vaše šanse za susret s tunom osamljenicom prijeđu iz sfere teorije u uzbudljivu stvarnost.
O opremi za love velikih grabežljivaca varalicama već smo ispisali cijelu enciklopediju, ali nikad nije suvišno „ponoviti gradivo“: upotrijebit ćete klasične štapove i multiplikatore za pučinsku panulu, milimetarski najlon ili upredenicu odgovarajuće čvrstine, fluorokarbonske predveze duljine 6 - 7 m promjera 0,60 do 0,90 mm, deklarirane jakosti 100 do 150 lbs. Varalice tipa minnows izravno se spajaju s vrtjelicom, dok one kategorije „jet“ ili „kona“ imaju vlastiti tvornički vezan predvez duljine oko 1,50 m, koji se veže na zogulin.
Sistemi se polažu u more pri brzini od 5 do 5 čvorova, a kad se svi otpuste, brzina se povećava na prikladnu za vučenje varalice, ovisno o njenim karakteristikama, dakle na 7-8 ili 9-10 čvorova. Brzinu podešavate promatrajući varalice: imitacije ribe ne smiju iskakati iz vode, a imitacije lignja ne smiju tonuti. Pučinsko panulanje varalicama disciplina je za koju vam je potreban valjan fisherman, dakle brod s kojega je moguće otpustiti istodobno nekoliko sistema, obično četir u drugim zemljama, dok se kod nas smije loviti s tri štapa. Normalno se dva se štapa ulažu u uložnice na bočnoj razmi, a dva na krmi, s tim što se s krme može dodatno vući i složeni sistem od tri do pet varalica koje se vode brazdom broda, u pjeni za brodskim propelerima. Vanjske se (bočne) varalice otpuštaju do 80 m za brodom, unutarnje do 40 ili 60 m, one u brazdi od 10 do 15 m, a ako se vuče više vrsta varalica, duljinu otpuštenog najlona treba prilagoditi njihovim
Big game čarter
karakteristikama, tako da se u vodi ponašaju na optimalan način. Sve ostalo, umaranje zakvačene tune uz trenutno izvlačenje svih ostalih sistema iz mora, kako bi se spriječilo zapetljavanje do njezinog izvlačenja na palubu jednako je kao i u klasičnom big gameu. Ako se uskoro dozvoli lov po principu ulovi i pusti više neće biti potrebno ograničavati štapove na tri komada, što je prilika da se tunolov na ovakav način može obavljati jednako kao i u drugim zemljama, a to opet znači mogućnost ribolovnog čartera, odnosno big game čartera, jer na Jadranu imamo sve predispozicije za to. Dakle, na tunu lutalicu polazi se izglednije varalicama nego brumanjem i srdelom, uz plutanje u morskoj struji, zato jer vam pretraživanje velikog akvatorija povećava šanse da naiđete na nju, a raznolikost varalica i njihova raspoređenost po dubini pruža izglede usporedive s uspješnošću parangala od 100 udica u odnosu na paternoster s trima udicama.
Napisao i snimio Mladen Marković